Elifaz kori Joba zbog njegova jadikovanja
1Tada odgovori Elifaz iz Temana:
2Ako ti progovorimo, možda će ti biti mučno; ali tko bi se suzdržao da ne govori?
3Eto, učio si mnoge, i ruke si iznemogle krijepio;
4riječi su tvoje podizale onoga koji je padao, i utvrđivao si koljena što su klecala.
5A sad dođe na te nevolja i ti klonu; dotače se tebe i te se zbuni.
6Nije li tvoja pobožnost bila tvoje ufanje i dobrota tvojih putova tvoje nadanje?
7Promisli, tko je pravedan poginuo i gdje su pravedni uništeni?
8Vidio sam: tko je orao nesreću i sijao opačinu, taj je to i žeo.
9Od Božjega daha ginu, od disanja njegove srdžbe nestaje ih.
10Rika lava i urlikanje lavice, i zubi lavicâ satiru se.
11Lav gine kad nema plijena, i lavići se razaspu.
12Dođe do mene tajna riječ, i uho je moje doču samo malo.
13U igri mislî, u noćnome snu, kada tvrd san pada na ljude,
14strah me obuze i drhtanje od kojega ustreptaše sve moje kosti.
15Duh prođe ispred mene, i dlake se na mojemu tijelu nakostriješiše.
16Stade, ali mu ne prepoznah lica; prikaza je bila pred mojim očima; i začuh glas što je šaptao:
17»Je li čovjek pravedan pred Bogom, je li smrtnik čist pred onim koji ga je stvorio?
18Eto, u svoje sluge se on ne pouzdaje, ni u svoje anđele, koje je stvorio sjajne:
19a kamoli u one koji stoje u zemljanim kućama, kojima su temelji u prahu, i satiru se kao moljac!
20Od jutra do večeri satiru se, i nestane ih zauvijek da nitko ne opazi.
21Ne rastrgnu li oni sami konop svojemu šatoru? Ne umiru li od nedostatka na mudrosti?«
