Elifaz kori Joba zbog njegova jadikovanja

¹Tada odgovori Elifaz iz Temana: ²Ako ti progovorimo, možda će ti biti mučno; ali tko bi se suzdržao da ne govori? ³Eto, učio si mnoge, i ruke si iznemogle krijepio; ⁴riječi su tvoje podizale onoga koji je padao, i utvrđivao si koljena što su klecala. ⁵A sad dođe na te nevolja i ti klonu; dotače se tebe i te se zbuni. ⁶Nije li tvoja pobožnost bila tvoje ufanje i dobrota tvojih putova tvoje nadanje? ⁷Promisli, tko je pravedan poginuo i gdje su pravedni uništeni? ⁸Vidio sam: tko je orao nesreću i sijao opačinu, taj je to i žeo. ⁹Od Božjega daha ginu, od disanja njegove srdžbe nestaje ih. ¹⁰Rika lava i urlikanje lavice, i zubi lavicâ satiru se. ¹¹Lav gine kad nema plijena, i lavići se razaspu. ¹²Dođe do mene tajna riječ, i uho je moje doču samo malo. ¹³U igri mislî, u noćnome snu, kada tvrd san pada na ljude, ¹⁴strah me obuze i drhtanje od kojega ustreptaše sve moje kosti. ¹⁵Duh prođe ispred mene, i dlake se na mojemu tijelu nakostriješiše. ¹⁶Stade, ali mu ne prepoznah lica; prikaza je bila pred mojim očima; i začuh glas što je šaptao: ¹⁷»Je li čovjek pravedan pred Bogom, je li smrtnik čist pred onim koji ga je stvorio? ¹⁸Eto, u svoje sluge se on ne pouzdaje, ni u svoje anđele, koje je stvorio sjajne: ¹⁹a kamoli u one koji stoje u zemljanim kućama, kojima su temelji u prahu, i satiru se kao moljac! ²⁰Od jutra do večeri satiru se, i nestane ih zauvijek da nitko ne opazi. ²¹Ne rastrgnu li oni sami konop svojemu šatoru? Ne umiru li od nedostatka na mudrosti?«