II. Jobov dijalog s prijateljima

Job proklinje dan kad se rodio

¹Potom otvori Job svoja usta i prokle dan svojega rođenja. ²I progovori Job i reče: ³Ne bilo dana u koji se rodih, i noći u kojoj rekoše: Rodi se dječak! ⁴Pretvorio se taj dan u tamu, ne gledao ga Bog odozgo, i ne obasjavala ga svjetlost! ⁵Obuzeo ga mrak i smrtna sjena, oblak ga mutan zastro, uplašile ga dnevne pomrčine! ⁶Noć onu osvojila tama, ne vezala se s danima godine, ne brojila se u mjesece! ⁷Noć ona ostala neplodna, ne odjeknulo u njoj pjevanje! ⁸Prokleli je koji kunu dane, koji su spremni probuditi Levijatana! ⁹Potamnjele zvijezde u njezino sumračje, čekala svjetlo i ne dočekala ga, ne vidjela nikada zori trepavica! ¹⁰Što mi ne zatvori vrata majčina krila, što ne sakri muku mojim očima? ¹¹Što ne umrijeh u majčinu krilu, što ne izdahnuh izlazeći iz majčine utrobe? ¹²Što me koljena prihvatiše, što prsa da ih sišem? ¹³Jer bih sad ležao u grobu i počivao, spavao bih i bio bih miran, ¹⁴sa zemaljskim kraljevima i savjetnicima što sagradiše sebi grobnice, ¹⁵ili s knezovima koji imadoše zlata i svoje kuće napuniše srebrom. ¹⁶Ili zašto ne bih bio kao nedonošče sakriveno, kao dijete što ne ugleda svjetla? ¹⁷Ondje bezbožnici prestaju bjesnjeti, ondje počivaju kojima su iscrpli snagu. ¹⁸Ondje se odmaraju sužnji i više ne čuju nadstojnikove vike. ¹⁹Mali i veliki ondje su jednaki, i rob je slobodan od svoga gospodara. ²⁰Zašto se daje svjetlost nevoljniku i život onima koji su tužna srca? ²¹Oni čeznu za smrću, a ona ne dolazi; traže je više nego zakopano blago. ²²Klicali bi od veselja, radovali bi se kad bi našli grob. ²³Tako je čovjeku kojemu je put sakriven, kojega je Bog odasvud sapeo. ²⁴A meni je moj uzdah svagdanji kruh, kao voda razlijeva se moj jauk. ²⁵Koga sam se bojao, Strahoviti, pade na me; koga sam se strašio svali se na me. ²⁶Ne nalazim mira, ne nalazim odmora, ne nalazim pokoja, jer dođe zlo.