Nastavak Jobova govora: Od svoje mladosti živio je kreposno

¹Savez sam sklopio sa svojim očima pa kako bih onda gledao za djevojkom? ²Što bi mi bio gore dio od Boga, kakva baština od Svemogućega u nebu? ³Ne ide li zlikovca nevolja i grješnika nesreća? ⁴Ne pazi li on na moje putove, ne broji li sve moje korake? ⁵Ako sam općio s lašcima, i ako je moja noga hitjela za prevarom, ⁶neka me izmjeri na pravoj vagi: Bog će upoznati moju nedužnost! ⁷Ako je moj korak zašao s puta, ako je moje srce pošlo za mojim očima, ako je za moje ruke prionula kakva ljaga, ⁸neka što ja posijem, drugi pojede, neka se iskorijeni što mi iznikne! ⁹Ako se moje srce dalo zaludjeti od žene, ako sam vrebao na vratima svojega susjeda, ¹⁰neka drugomu melje moja žena, neka se kakav stranac k njoj pridruži! ¹¹Jer to bi bila sramota, opačina, kojoj treba suditi. ¹²To bi bio požar koji proždire do uništenja i iskorjenjuje sve moje imanje. ¹³Ako sam prezreo pravo svoga sluge, svoje sluškinje, kad su raspravljali sa mnom, ¹⁴što da učinim kad se Bog diže? Kad on potražuje, što da mu se odvrati? ¹⁵Nije li u majčinoj utrobi moj Stvoritelj stvorio i njega? Nije li nas obojicu on isti sazdao u majčinu krilu? ¹⁶Ako sam odbio želju siromasima i dao da venu oči udovici, ¹⁷i ako sam svoj zalogaj sam jeo, i nije sirota uzela od toga svoj dio ¹⁸– a ja sam je kao otac odgajao od mladosti, od krila svoje majke vodio sam je, ¹⁹ako sam vidio ostavljene bez odjeće i siromaha bez pokrivala, ²⁰i nisu mi zahvaljivala njegova bedra jer ga je ugrijalo runo mojih ovaca, ²¹ako sam ikada zamahnuo rukom na sirote, jer na vratima nađoh svoju pomoć, ²²onda neka mi ispadne rame iz pleća, i moja ruka neka se otkine iz zglobova: ²³Jer bi mi strašan bio kazneni sud Božji; kad bi on ustao, ne bih odolio. ²⁴Ako sam polagao u zlato svoje nade i čistome zlatu govorio: uzdanje moje, ²⁵ako sam se veselio što mi je posjed velik i što je već toliko stekla moja ruka, ²⁶ako sam gledao sunce kako sja i mjesec kako ponosit hodi, ²⁷ako se moje srce dalo potajno zaludjeti i ja mu poslao poljubac, ²⁸i to bi bila krivnja koju treba suditi, jer sam zanijekao Boga u visini! ²⁹Nisam se radovao padu svojega neprijatelja, i nisam se veselio kad bi ga zadesila nesreća; ³⁰nikada ne dadoh svojim ustima da sagriješe tražeći njegov život s proklinjanjem. ³¹Zaista, moji suvremenici priznaše: »Tko se ne nasiti od njegova jela?« ³²Stranac nije trebao vani noćiti; vrata su moja putniku bila otvorena. ³³Ako sam, kao što čine ljudi, tajio svoje grijehe i krio svoju krivnju u njedrima svojim, ³⁴jer sam se plašio velikoga mnoštva i bojao se prezira rodbine, onda bih zašutio i ne bih išao pred vrata. ³⁵O, da bi me tko slušao! Ovdje je moj potpis! Svemogući neka mi odgovori! Tužba je mojih pravnih protivnika postavljena. ³⁶Zaista, ja bih je uzeo na svoje rame i svezao bih je sebi kao častan vijenac. ³⁷Kazao bih mu broj koraka, kao knez pristupio bih k njemu. ³⁸Ako je moja njiva vikala na me, i ujedno njezine brazde plakale, ³⁹ako sam jeo njezin plod bez plaćanja i ražalostio njezina gospodara – ⁴⁰umjesto pšenice neka mi rodi trnje, mjesto ječma kukolj! Završeni su Jobovi govori.