III. Elihuove besjede

Elihu ustaje i optužuje Joba. Uvod njegova govora

¹Ona tri čovjeka prestaše odgovarati Jobu, jer je on sada bio pravedan u njihovim očima. ²Ali se tada raspali gnjev Elihua, Barakeelova sina, od Buza iz roda Ramova. Raspali se njegov gnjev na Joba, jer se prema Bogu smatrao pravednim. ³I na tri njegova prijatelja raspali se njegov gnjev, jer ne nađoše više odgovora, a Joba su ipak okrivljavali. ⁴Elihu je bio čekao sa svojim govorom Jobu, jer su oni po godinama bili stariji od njega. ⁵A kad Elihu vidje da ona tri čovjeka ne znaju više ništa odgovoriti, tad ga spopade gnjev. ⁶I Elihu, Barakeelov sin, iz Buza, progovori: »Doduše, ja sam još mlad godinama, a vi ste vremešni; zato sam bio bojažljiv i klonio sam se da vam pokažem svoje znanje. ⁷Mislio sam: Neka govori starost! Mnoge godine neka objave svoju mudrost! ⁸Ali samo duh koji je u čovjeku, samo dah Svemogućega, urazumljuje ga. ⁹Vremešni nisu uvijek mudri; ne znaju što je pravo jedino starci! ¹⁰Zato velim: poslušajte me! I ja hoću pokazati svoje znanje. ¹¹Eto, čekao sam da vi sve izgovorite, slušao sam vašu mudrost dok ste nalazili prave riječi. ¹²Slijedio sam vas pažljivo; ali eto, nitko ne uvjeri Joba, nijedan od vas ne opovrgnu njegovu riječ! ¹³Ne govorite: naiđosmo na mudrost u njega! Samo Bog, a ne čovjek, može ga oboriti! ¹⁴Protiv mene nije upravio riječi; ja ga ne bih dočekao vašim govorima. ¹⁵Oni su pobijeđeni; ne mogu više ništa navesti; nestalo im je riječi. ¹⁶Hoću li još čekati kad eto više ne govore, kad stoje i ništa više ne odgovaraju?! ¹⁷Pa ću sad i ja odvratiti za se, i ja ću pokazati svoje znanje! ¹⁸Jer sam pun misli; u mojoj unutrašnjosti tjera me duh. ¹⁹Eto, unutrašnjost je moja kao mlado vino koje se drži zatvoreno; hoće se raspuknuti kao nov mijeh! ²⁰Tako moram govoriti da mi odlane; moram otvoriti svoje usne da odgovorim. ²¹Ni za koga se ne zauzimam; ne govorim da se ikome svidim ²²jer ne znam laskati. Inače bi me brzo smaknuo moj Stvoritelj.