Zbog tvrdoglavosti naroda nesreća je neizbježna

¹Bježite, Benjaminovi sinovi, iz Jeruzalema! U Tekoi zatrubite u trubu! Zamahnite zastavom prema Bet Hakeremu! Jer od sjevera prijeti nesreća, silno pustošenje. ²Milu, razmaženu, uništavam sionsku kćer. ³Pastiri dolaze k njoj sa svojim stadima, razapinju oko nje svoje šatore. Svaki opasava svoje područje. ⁴Posvetite se za boj protiv nje! Ustanite! Izići ćemo u podne! Teško nama! Već se naginje dan. Već se proteže večernja sjena. ⁵»Ustanite! Iziđimo po noći! Razorimo njezine palače!« ⁶Jer ovako govori Gospodin nad vojskama: »Sijecite njezina drva! Načinite opkop protiv Jeruzalema! To je grad koji se mora kazniti. Posvuda u njemu vlada tlačenje. ⁷Kao što zdenac čuva svježom svoju vodu, tako on čuva svježom svoju zloću. Nepravda!, Nasilje!, čuje se u njemu. Jad i zlostavljanje neprestano su mi pred očima. ⁸Popravi se, Jeruzaleme! Inače se otkidam od tebe, inače te pretvaram u pustinju, u zemlju bez stanovnikâ.« ⁹Ovako govori Gospodin nad vojskama: »Temeljito pobiranje držat će se na Izraelovu ostatku kao na čokotu, ispružit će ruku kao vinogradar za lozama. ¹⁰Kome ću govoriti i koga opominjati, da me čuje? Doista, uho je njihovo neobrezano te ne može čuti! Gle, riječ je Gospodnja njima podsmijeh, ne sviđa im se. ¹¹Prepun sam Gospodnjega gnjeva. Iznemogao sam sustežući ga. Moram ga izliti na dijete na ulici, na svu četu mladića; jest, muževi i žene hvataju se, starac s vremešnim. ¹²Kuće njihove zapadaju strance s njivama i ženama, kad ispružim ruku protiv stanovnika ove zemlje«, veli Gospodin. ¹³»Jer od najmanjega do najvećega sve misli samo na vlastitu korist. Proroci i svećenici, svi varaju. ¹⁴Lom mojega naroda hoće liječiti govoreći mu olako: Mir, mir!, a mira nema. ¹⁵Morali bi se stidjeti što su činili gadosti. Ali se ne stide. Ne znaju se više zarumenjeti. Zato će popadati kad pada sve, i srušiti se kad ih kaznim«, veli Gospodin. ¹⁶Ovako govori Gospodin: »Zakoračite na nove putove, pogledajte uokolo i pitajte za stare staze, gdje je put k spasenju! Ako idete po njemu, naći ćete mir svojoj duši. Ali oni rekoše: Ne ćemo po njemu! ¹⁷Postavio sam vam stražare. Pazite na trubljenje truba! Ali oni rekoše: Ne ćemo paziti na njih! ¹⁸Zato čujte, narodi, slušaj, općino, što im se događa! ¹⁹Čuj, zemljo! Evo, ja donosim nesreću na ovaj narod, plaću za njihove naume. Jer ne idu za mojim uputama. Moj Zakon zabacuju. ²⁰Što će mi još tamjan iz Šebe, mirisni cimet iz daleke zemlje? Vaše žrtve paljenice nisu mi više ugodne. Vaše žrtve klanice ne sviđaju mi se.« ²¹Zato ovako govori Gospodin: »Evo, ja ću staviti ovome narodu smetnje na put, neka se s njih sruše oci i sinovi zajedno! Susjed zajedno s drugim neka propadne!« ²²Ovako govori Gospodin: »Evo, narod dolazi iz sjeverne zemlje! Velik narod ustaje s krajeva zemlje. ²³Nosi luk i koplje. Tvrd je i bez milosrđa. Vika je njegova kao bučno more. Na konjima ovamo juri, kao naoružan ratnik, protiv tebe, kćeri sionska!« ²⁴»Čuli smo glas o njemu: naše ruke malakšu i klonu. Tjeskoba nas obuzima i bol kao ženu kad rađa.« ²⁵Ne idite van! Ne stupajte na ulicu! Jer prijeti neprijateljev mač, prijeti groza uokolo. ²⁶Kćeri, narode moj! Odjeni žalobnu odjeću! Baci se u prah! Žali kao za jedincem sinom, tuguj gorko: »Najednom je došao na nas zatirač.« ²⁷»Za stražara te postavljam svojemu narodu, za ispitatelja, da doznaješ i izviđaš njegov put.« ²⁸Svi su buntovnici i klevetnici, samo mjed i željezo, svi su pokvareni. ²⁹Mješina puše. Ostaje posve u ognju olovo. Uzalud je sve taljenje. Zli se ne daju izlučiti. ³⁰Zovu se zabačeno srebro. Jer ih je zabacio Gospodin.