¹»Šaljite janjce vladaocu u zemlji. Seli preko pustinje prema gori sionske kćeri!« ²Kao ptice što bježe, kao istjerano gnijezdo bit će kćeri Moaba na gazovima Arnona. ³»Sazovi vijeće! Stvori odluku! Načini kao noć svoju sjenu u podne! Zakloni izagnane! Nemoj izdati bjegunaca! ⁴Ah, da bi mogli kod tebe boraviti Moabovi izgnanici! Budi im zaštita od onih koji pustoše! Jer nestaje nasilnika, prestaje pustošenje, iščeznuo je iz zemlje tlačitelj. ⁵Podiže se prijestolje u milosti, na njemu sjedi po vjernosti sudac u Davidovu šatoru, koji teži za pravicom i traži pravednost.« ⁶Čuli smo za vrlo veliku oholost Moaba, za njegovu uznositost, njegovu nadutost, njegovu obijest i za njegovu ništavnu hvalu. ⁷Zato će Moab jaukati za Moabom. Sve će jaukati. Za kolačima od grožđa iz Kir Heresa uzdisat će posve poraženi. ⁸Jer se posušiše polja Hešbona, čokot Sibmane. Gospoda narodâ uništiše njihovo plemenito grožđe, što je dosezalo do Jazera, zamicalo do pustinje, kojemu su se loze pružale i dolazile do mora. ⁹Zato ću plakati s Jazerom za lozama Sibmane, zalijevat ću te suzama, Hešbone i Elealo; jer u vrijeme tvoje žetve i berbe dođe poziv na rat. ¹⁰Nestade radosti i veselja s rodnoga polja. U vinogradima se ne podvikuje, ne pjeva se. Vina u kacama gazilac ne gazi. Zamuklo je podvikivanje. ¹¹Zato jadikuje moje srce nad Moabom kao citara, moja nutrina (jadikuje) nad Kir Herešom. ¹²Kad se pojavi Moab i umori se na visini i dođe u Svetište da se pomoli: ništa ne će postići. ¹³Ovo je riječ koju nekoć reče Gospodin o Moabu. ¹⁴A sada je govorio Gospodin ovako: »U tri godine kao godine jednog najamnika postala je prezrena Moabova slava sa svim velikim mnoštvom. Još je samo ostatak, vrlo malen, neugledan.«