Stjepanov govor

¹Veliki ga svećenik upita: »Je li to tako?« ²A on odgovori: »Ljudi, braćo i oci, poslušajte! Bog slave ukaza se ocu našemu Abrahamu dok je bio u Mezopotamiji, prije nego se doseli u Haran. ³I reče mu: Izađi iz svoje zemlje i od svojega roda i dođi u zemlju koju ću ti pokazati! ⁴Tada Abraham izađe iz zemlje Kaldejaca i naseli se u Haranu. Odatle, po smrti njegova oca, Bog ga preseli u ovu zemlju u kojoj vi sad prebivate. ⁵A ne dade mu baštine u njoj ni stope, nego mu je obeća dati u posjed, i njegovu potomstvu poslije njega, dok još nije imao djeteta. ⁶A Bog reče ovako: Potomci će mu biti došljaci u tuđoj zemlji. Učinit će ih robovima i tlačit će ih četiri stotine godina. ⁷I narodu kojemu će služiti, ja ću suditi, reče Bog, i potom će izaći, i služit će meni na ovome mjestu. ⁸I dade mu savez obrezanja. I tako dobi Izaka, i obreza ga u osmi dan, i Izak Jakova, i Jakov dvanaest patrijarha. ⁹Patrijarsi su zavidjeli Josipu, i prodaše ga u Egipat. Ali je Bog bio s njim. ¹⁰I izbavi ga od svih njegovih nevolja, i dade mu milost i mudrost pred faraonom, egipatskim kraljem. On ga postavi poglavarom nad Egiptom i nad svom svojom kućom. ¹¹A dođe glad na sav Egipat i Kanaan i velika nevolja, i naši oci nisu nalazili hrane. ¹²A kad je čuo Jakov da ima žita u Egiptu, posla najprije naše oce. ¹³Drugi put upoznaše Josipa njegova braća, i Josipov rod otkri se faraonu. ¹⁴A Josip posla i dozva svoga oca Jakova i svu svoju rodbinu, sedamdeset i pet osoba. ¹⁵I siđe Jakov u Egipat, i umre on, i naši oci. ¹⁶I preniješe ih u Sihem i položiše ih u grob koji kupi Abraham za novac od Hamorovih sinova u Sihemu. ¹⁷A kad se približi vrijeme obećanja što ga je Bog bio obećao Abrahamu, naraste narod i umnoži se u Egiptu. ¹⁸Tada ustade drugi kralj u Egiptu koji nije poznavao Josipa. ¹⁹Taj je lukavo postupao s našim narodom. Silio je naše oce da izlažu svoju djecu, da ne ostanu na životu. ²⁰U to se je vrijeme rodio Mojsije, i bio je mio Bogu. Odgajao se tri mjeseca u kući svojega oca. ²¹A kad ga izložiše, uze ga faraonova kći i odgoji ga sebi za sina. ²²Mojsije je bio poučen u svoj egipatskoj mudrosti, i bio je silan u svojim riječima i u djelima. ²³Kad mu je bilo četrdeset godina, dođe mu na um da obiđe svoju braću, Izraelove sinove. ²⁴I kad je vidio gdje se jednome čini nepravda, obrani ga i osveti ga što mu je činjena nepravda, i ubi Egipćanina. ²⁵A mislio je obrazložiti svojoj braći da im Bog daje spasenje njegovom rukom; ali oni nisu razumjeli. ²⁶A sutradan dođe među one koji su se svađali. Htjede ih pomiriti i reče: Ljudi, braća ste, zašto činite nepravdu jedan drugome? ²⁷A onaj što je činio nepravdu bližnjemu, odgurnu ga i reče: Tko je tebe postavio glavarom i sucem nad nama? ²⁸Hoćeš li ubiti i mene kao što si jučer ubio Egipćanina? ²⁹Čuvši Mojsije tu riječ pobježe, i posta pridošlica u Midjanskoj zemlji gdje rodi dva sina. ³⁰I kad se navrši četrdeset godina, ukaza mu se u pustinji gore Sinaja anđeo u ognjenom plamenu grma. ³¹Kad je Mojsije to vidio, začudio se onome što gleda. I kad pristupi da promotri, progovori mu Gospodnji glas: ³²Ja sam Bog tvojih otaca, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev. Mojsije uzdrhta i nije se usudio pogledati. ³³A Gospodin mu reče: Izuj obuću sa svojih nogu, jer je mjesto na kojem stojiš sveto. ³⁴Dobro sam vidio nevolju svojega naroda koji je u Egiptu i čuo sam njegovo uzdisanje, i sišao sam da ga izbavim. I sad pođi jer te šaljem u Egipat! ³⁵Ovoga Mojsija kojega odgurnuše rekavši: Tko te postavi glavarom i sucem? – njega posla Bog kao glavara i izbavitelja uz pomoć anđela koji mu se ukaza u grmu. ³⁶On ih izvede uz čudesa i znake što ih je činio u egipatskoj zemlji, u Crvenom moru i u pustinji četrdeset godina. ³⁷To je Mojsije koji kaza sinovima Izraelovim: Proroka će vam podignuti Bog iz vaše braće, kao mene. ³⁸On je onaj što je za vrijeme okupljanja u pustinji bio s anđelom koji mu je govorio na gori Sinaju i s našim ocima, koji je primio riječi života da ih da nama. ³⁹Ali naši oci ne htjedoše ga poslušati, nego ga odbaciše, i okrenuše se svojim srcima u Egipat. ⁴⁰I rekoše Aronu: Načini nam bogove koji će ići pred nama; jer ne znamo što se dogodilo Mojsiju koji nas izvede iz egipatske zemlje. ⁴¹I načiniše tele u one dane, i prinesoše žrtvu tom idolu, i radovali su se djelima svojih ruku. ⁴²A Bog se okrenu od njih, i predade ih da iskazuju štovanje nebeskoj vojsci, kao što je pisano u Knjizi proroka: Jeste li mi prinosili žrtve i prinose u pustinji četrdeset godina, kućo Izraelova? ⁴³Molohov šator ste nosili sa sobom i zvijezdu boga Refana, slike što ih načiniste da im se klanjate. Zato ću vas prognati dalje od Babilona. ⁴⁴U pustinji su imali naši oci šator svjedočanstva. Tako je zapovjedio onaj koji je zapovjedio Mojsiju da ga načini po slici koju je bio vidio. ⁴⁵Naši ga oci primiše i donesoše pod Jošuom u zemlju pogana koje odagna Bog ispred lica naših otaca. Tako je bilo do Davidovih dana. ⁴⁶Ovaj nađe milost u Boga, i izmoli da nađe prebivalište Jakovljevu Bogu. ⁴⁷A Salomon mu sagradi kuću. ⁴⁸Ali Svevišnji ne prebiva u rukotvorinama, kao što govori prorok: ⁴⁹Moje je prijestolje nebo, a zemlja je podnožje mojim nogama. Kakvu ćete mi kuću graditi? – govori Gospodin. Ili koje je mjesto za moje počivanje? ⁵⁰Ne načini li sve ovo moja ruka? ⁵¹Tvrdokorni i neobrezanih srca i ušiju! Vi se jednako protivite Duhu Svetome; kako vaši oci, tako i vi. ⁵²Kojega od proroka ne progoniše vaši oci? I ubiše one koji su unaprijed najavljivali dolazak Pravednika kome sad vi postadoste izdajnici i ubojice. ⁵³Primili ste Zakon koji je proglasio anđeo, ali ga niste držali.«

Stjepan kamenovan

⁵⁴Kad to čuše, vrlo se razljutiše, i škrgutali su zubima na nj. ⁵⁵A on, pun Duha Svetoga, pogleda na nebo i vidje Božju slavu i Isusa gdje stoji s desne strane Bogu, ⁵⁶i reče: »Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji s desne strane Bogu.« ⁵⁷A oni, vičući jakim glasom, zatisnuše svoje uši i navališe jednodušno na nj. ⁵⁸Izbaciše ga iz grada i kamenovaše ga. Svjedoci su odložili svoje haljine kod nogu mladića koji se zvao Savao. ⁵⁹Tako kamenovaše Stjepana. A on je molio i govorio: »Gospodine Isuse, primi moj duh!« ⁶⁰Onda kleče na koljena i povika jakim glasom: »Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!« I to rekavši usnu.