Prorokova tužaljka

¹Ja sam onaj koji sam iskusio nevolju od pruta njegova gnjeva. ²Potisnuo me i potjerao u taman mrak. ³Protiv mene obraća svoju ruku uvijek iznova, povazdan. ⁴Učinio je da uvene moje tijelo, moja koža, polomio je moje kosti. ⁵Sazidao je i nagomilao oko mene otrovnu nevolju. ⁶U tamu me obavio kao mrtvace davnih vremena. ⁷Ogradio me, da ne iziđem, otežao mi okove. ⁸Kad vičem i zovem, on ne čuje mojega vapaja. ⁹Zazidao je moje putove tesanim kamenom, razvalio moju stazu. ¹⁰Bio mi je kao medvjed što vreba, lav u skrivalištu. ¹¹Odvukao me s puta, razderao me. Pustio me da uginem. ¹²Nategnuo je svoj luk, stavio me za metu svojoj strijeli. ¹³Proboo mi je bubrege strijelama iz svojega tobolca. ¹⁴Postao sam podsmijeh svemu svojemu narodu, njihovo ruglo svaki dan. ¹⁵Nasitio me gorčinom, dao mi da pijem pelin. ¹⁶Polomio mi zube kamenjem, dao mi pepeo da jedem. ¹⁷Uzeo si mir mojoj duši, zaboravio sam sreću. ¹⁸Rekoh: »Ode mi život i moje ufanje u Gospodina.« ¹⁹Spomeni se moje nevolje, moga tumaranja, gorkoga pelina! ²⁰Mnogim mudrovanjem skučena je u meni moja duša. ²¹Ovo ću pomisliti u sebi, iz toga ću crpsti ufanje: ²²Milost je Gospodnja da nismo sasvim uništeni, neiscrpno je njegovo milosrđe. ²³Ponavlja se svako jutro. Vrlo je velika tvoja vjernost. ²⁴Velim: »Gospodin je moj dio; zato se ufam u njega.« ²⁵Gospodin je dobrostiv onome koji ga čeka, duši koja ga traži. ²⁶Dobro je mirno čekati Gospodnju pomoć. ²⁷Dobro je svakome nositi svoj jaram od mladosti. ²⁸Neka sjedi sam i šuti, kad mu on dosudi! ²⁹Neka prigne k prahu svoja usta; možda još ima ufanja! ³⁰Neka podmetne svoj obraz onome koji ga udara, nek se nasiti sramote! ³¹Jer Gospodin ne odbacuje zauvijek. ³²Ako i dosudi nevolju, on se i smiluje u veličini svoje milosti; ³³jer on iz naslade ne obara i ne rastužuje ljude. ³⁴Kad su gazili nogama sve zarobljenike u zemlji, ³⁵kad su izvrtali pravo čovjeka pred očima Višnjega, ³⁶kad su tlačili čovjeka pred sudom: ne vidi li to Gospodin? ³⁷Tko je taj koji je zapovjedio i zbilo se, a Gospodin da nije zapovjedio? ³⁸Ne dolaze li nesreća i sreća po zapovijedi Višnjega? ³⁹Zašto se tuži čovjek koji još živi, čovjek zbog svojih kazni? ⁴⁰Ispitajmo, pretražimo svoje putove, obratimo se Gospodinu! ⁴¹Podignimo srce i ruke k Bogu u nebu! ⁴²Griješili smo i bunili smo se; tada nam nisi oprostio. ⁴³Obavio si se gnjevom, progonio si nas, ubijao neštedimice; ⁴⁴zaogrnuo si se u oblak, da više ne prodre molitva; ⁴⁵učinio si od nas smeće i izmet usred narodâ. ⁴⁶Razvaljuju svoja usta protiv nas svi naši neprijatelji. ⁴⁷Stigla nas je groza i jama, uništenje i zatiranje. ⁴⁸Potoci vode teku iz mojih očiju zbog pada kćeri mojega naroda. ⁴⁹Moje oči liju suze bez prestanka, ⁵⁰dok Gospodin ne pogleda i ne vidi s neba. ⁵¹Moje oko muči moju dušu zbog svih kćeri mojega grada. ⁵²Tjerali su me kao pticu moji neprijatelji ni za što. ⁵³Svaljivali su u jamu moj život, bacali na me kamenje. ⁵⁴Vode su pokrile moju glavu; pomislio sam: »Izgubljen sam.« ⁵⁵Tada sam zazvao, Gospodine, tvoje ime iz dubine jame. ⁵⁶Ti si čuo moj zaziv: »Ne zatiskuj svojega uha pred mojim vapajem!« ⁵⁷Bio si blizu mene kad sam te zvao; rekao si: »Ne boj se!« ⁵⁸Vodio si, Gospodine, moju stvar, izbavljao si moj život. ⁵⁹Vidio si, Gospodine, moju krivnju; pribavi mi pravicu! ⁶⁰Vidio si svu njihovu osvetljivost, sve njihove naume protiv mene. ⁶¹Čuo si njihovo ruganje, Gospodine, sve njihove naume protiv mene, ⁶²čuo si govore mojih protivnika, i spletke protiv mene povazdan. ⁶³Pogledaj njihovo sjedenje i ustajanje: ja sam njihova pjesma rugalica. ⁶⁴Gospodine, ti ćeš im platiti po djelu njihovih ruku. ⁶⁵Zaslijepit ćeš njihova srca; tvoja kletva past će na njih! ⁶⁶Ti ćeš ih u gnjevu progoniti, uništiti ih pod nebom, Gospodine!