Hvalospjev Bogu stvoritelju

¹Blagoslivljaj, dušo moja, Gospoda! Velik si veoma, Gospode, Bože moj! Sjajem i veličanstvom si se odjenuo! ²Zaogrnuo si se svjetlošću kao plaštem, razapeo si nebo kao šator. ³Nosače dvorova svojih na vodama si sagradio, od oblaka kola svoja, putuješ na krilima vihora. ⁴Vjetrove pretvaraš u svoje glasnike i plamene ognjeve u svoje službenike. ⁵Postavio si zemlju na njezine stupove, ne će se poljuljati za vijeke vjekova. ⁶Pokrio si je oceanom kao haljinom! Nad gorama stajahu vode. ⁷A na prijetnju se tvoju povukoše, od gromovnoga glasa tvojega uzmakoše. ⁸Uzdigoše se gore, spustiše se doline na mjesto koje si im odredio. ⁹Postavio si im granice neprijelazne; da se ne vrate i opet ne prekriju zemlju. ¹⁰Po dolinama si sveo izvore u potoke, da teku među gorama, ¹¹da poje sve poljske zvijeri i divlji magarci da ugase u njima svoju žeđ. ¹²Uz njih se gnijezde ptice nebeske, među granama se razliježe njihovo cvrkutanje. ¹³Napajaš gore iz svojih visokih dvorova, plodom se tvojih djela siti zemlja. ¹⁴Daješ da raste trava stoci i bilje na korist čovjeku, da izvede kruh iz zemlje, ¹⁵i vino koje veseli srce čovjeku, ulje da osvježi svoje lice i kruh da okrijepi srce čovjeku. ¹⁶Stabla Gospodnja hrane se sočnošću, cedrovi libanonski koje on zasadi. ¹⁷Na njima ptice viju svoja gnijezda, na čempresu dom je rodin. ¹⁸Gore visoke pripadaju divokozama, pećine su zaklon jazavcima. ¹⁹Stvorio si mjesec da označava vremena i sunce koje zna vrijeme zalaza. ²⁰Kada razastreš tamu i dođe noć, u njoj tad vrvi sva šumska zvjerad. ²¹Lavići viču za plijenom i od Boga traže hranu. ²²Kada sunce iziđe, povlače se i liježu u svoje jazbine. ²³Tad čovjek izlazi na svoj posao i na rad do večeri. ²⁴Kako su brojna tvoja djela, Gospode! Sve si ih mudro stvorio; zemlja je puna tvojih stvorenja. ²⁵Tu je more, veliko i prostrano; u njemu vrve sitne i velike životinje bez broja. ²⁶Onuda plove lađe i Levijatan kojega si načinio da se igra po njemu. ²⁷Svi iščekuju da ih ti na vrijeme nahraniš. ²⁸Daješ li im, oni sabiru, otvoriš li svoju ruku, nasite se dobrima. ²⁹A odvratiš li svoje lice, preplaše se; uzmeš li im dah, umiru, i opet se u prah vraćaju. ³⁰Ako svoj dah pošalješ, stvoreni su; i tako obnavljaš lice zemlji. ³¹Nek dovijeka traje slava Gospodnja! Nek se veseli Gospod u svojim djelima. ³²On koji pogleda na zemlju i ona se trese; dotakne se gora i one se zadime. ³³Pjevat ću Gospodu dok sam živ; slavit ću svojega Boga dokle god postojim. ³⁴Nek mu se svidi moja pjesma! Ja ću se radovati u Gospodu. ³⁵Nek grješnici iščeznu sa zemlje i bezbožnika nek više ne bude. Blagoslivljaj, dušo moja, Gospoda. Aleluja!