Marko 4 — Biblija Šarić

Prispodoba o sijaču

¹Opet je učio na moru. Veoma veliko mnoštvo naroda skupilo se oko njega. Zato uđe u lađicu i u nju sjede na moru, a sav je narod stajao na obali uz more. ²Učio ih je mnogo u prispodobama i govorio im u svom naučavanju: ³»Čujte! Izađe sijač da sije. ⁴Kad je sijao, jedan dio sjemena pade na put i dođoše ptice i pozobaše ga. ⁵Drugi dio pade na kamenito tlo gdje nije bilo mnogo zemlje. Brzo iznikne jer nije ležalo duboko u zemlji. ⁶Ali kad sunce zasja, uvenu i usahnu, jer nije imalo korijena. ⁷Opet drugi dio pade među trnje. Trnje uzraste i zaguši ga, tako da ne donese roda. ⁸Drugi, napokon, pade na dobru zemlju, iznikne, odraste i donese rod, jedno trideseterostruk, jedno šezdeseterostruk, jedno stostruk.« ⁹I zaključi riječima: »Tko ima uši, neka čuje!«

Svrha prispodoba

¹⁰Kad je bio sam, zapitaše ga oni koji su bili uz njega s dvanaestoricom za smisao prispodoba. ¹¹Reče im: »Vama je povjerena tajna Božjega kraljevstva. Onima vani sve se iznosi u prispodobama. ¹²Oni će gledati, a ipak ne će vidjeti, slušati, a ipak ne će razumjeti, da se kako ne obrate i ne nađu oproštenje.« ¹³Tada nastavi: »Ne razumijete li ove prispodobe? Kako ćete onda razumjeti sve druge?«

Tumačenje prispodobe o sijaču

¹⁴»Sijač sije riječ. ¹⁵Jedni stoje uz put na koji je bila posijana riječ. To su oni koji je čuju. A onda odmah dolazi sotona i oduzme riječ koja je bila posijana u njihova srca. ¹⁶Slični su oni što primaju sjeme na kamenito tlo. Oni čuju riječ i odmah je primaju s radošću. ¹⁷Ali ne daju da uhvati korijen, nego su nepostojani. Kad zbog riječi dođe nevolja ili progonstvo, onda odmah posrću. ¹⁸Drugi su oni kojima sjeme padne među trnje. Oni slušaju riječ. ¹⁹Ali svjetske brige, varavo bogatstvo i ostale strasti uvuku se i zaguše riječ, tako da ostane bez roda. ²⁰Koji su napokon posijani na dobru zemlju, to su oni koji slušaju riječ, primaju je u se i donose tridesetorostruk, šezdesetorostruk i stostruk rod.«

Svjetiljka i mjera

²¹Dalje im je govorio: »Uzima li se svjetiljka da se stavi pod posudu ili pod postelju, ili se stavlja na svijećnjak? ²²Jer nije ništa sakriveno što se ne će otkriti, nije ništa tajno što ne će doći na svjetlo. ²³Tko ima uši, neka čuje!« ²⁴Tada nastavi: »Pazite na to što čujete! Mjerom kojom mjerite vama će se mjeriti, i još će vam se dometnuti. ²⁵Jer tko ima, dat će mu se. A tko nema, uzet će mu se i ono što ima.«

Sjeme koje samo raste

²⁶Dalje je govorio: »Kraljevstvo je Božje kao čovjek koji baci sjeme u zemlju. ²⁷Spavao on ili bdio, danju ili noću, sjeme niče i raste, a da on i ne zna kako. ²⁸Sama od sebe donosi zemlja rod: najprije biljku, onda klas, napokon puno zrno u klasu. ²⁹Kad se tada pokaže rod, odmah spremi srp, jer je tu žetva.«

Gorušično zrno

³⁰Dalje je govorio: »S čime da usporedimo Božje kraljevstvo? Kojom da ga prispodobom prikažemo? ³¹Ono je kao gorušično zrno. Kad se sije u zemlju, manje je od sveg drugog sjemena na zemlji. ³²A je li posijano, uzraste i bude veće od svega povrća. Potjera tako velike grane da mogu nebeske ptice boraviti u njegovoj sjeni.« ³³U mnogim takvim prispodobama navješćivao im je riječ kako bi je mogli shvatiti. ³⁴Bez prispodoba im nije govorio. Nasamo je svojim učenicima sve tumačio.

Utišana oluja

³⁵Podvečer onoga dana reče im: »Prijeđimo na drugu obalu.« ³⁶Otpustiše narod i uzeše njega sa sobom, onako kako je bio u lađici. I druge su lađice išle s njim. ³⁷Tada se podiže silna bura. Valovi su udarali u lađicu, i ona se je već počela puniti vodom. ³⁸A on je spavao otraga u lađici na jastuku. Tada ga probudiše i povikaše: »Učitelju, zar ti ne mariš što ginemo?« ³⁹On ustade, zapovjedi vjetru i reče moru: »Umukni! Budi mirno!« Utihnu vjetar, i nastade velika tišina. ⁴⁰Tada im reče: »Što ste tako plašljivi? Zar još uvijek nemate vjere?« ⁴¹Oni se vrlo uplašiše i rekoše jedan drugome: »Tko je ovaj da ga slušaju i vjetar i more!«