Nastavak Jobova govora: On govori o sebi i o bezbožnicima

¹Nato nastavi Job svoj govor ovako: ²»Tako da je živ Bog, koji mi oduze moje pravo, Svemogući, koji mi zagorča život! ³Dok je još moj dah u meni, i duh Božji dok me oživljava, ⁴ne će moje usne govoriti ništa krivo, niti će moj jezik lagati. ⁵Daleko neka je od mene da vam dadem pravo; dok ne preminem, ja ne tajim svoje nedužnosti. ⁶Čvrsto stojim uz svoju pravednost i ne ostavljam je; moje srce ne kori nijednoga mojega dana. ⁷Neprijatelju mojemu neka bude kao zlikovcu, mojemu protivniku kao bezbožniku! ⁸Jer kakvo je nadanje bezbožniku kad Bog odreže i iščupa njegovu dušu? ⁹Hoće li Bog čuti njegov jauk kad nevolja navali na njega? ¹⁰Može li se radovati Svemogućemu i pozivati se na Boga u svako vrijeme? ¹¹Želim vas poučiti o djelovanju Božjemu; ne ću kriti što Bog određuje. ¹²Eto, vi ste ipak svi to iskusili, pa zašto se nadate uludo. ¹³To je dio zlikovcu kod Boga, i to je nasilnicima baština koju imaju od Svemogućega: ¹⁴Ako mu se množe sinovi, to je za mač; njegovi potomci nemaju da bi se nasitili. ¹⁵Koji ostanu iza njega, pograbi ih pomor u grob; njegove udovice ne drže tugovanja. ¹⁶Ako i nagomila srebra kao praha i nakupi sebi haljina kao blata: ¹⁷ostavi ih na stranu, ali ih odjene pravednik, i srebro razdijele među sobom pobožnici. ¹⁸On je sagradio sebi kuću kao moljac, kao kolibicu što je načini poljar. ¹⁹Bogat legne da bi spavao, posljednji put; ali otvori li opet oči, sve je iščeznulo. ²⁰Strahote prašume prođu preko njega kao poplava, preko noći odnese ga vihor. ²¹Podigne ga istočni vjetar: on ide – i odnese ga s mjesta njegova. ²²Bez milosrđa gađa ga Bog; mora bježati od njegove ruke. ²³Plješću rukama nad njim i zvižde za njim s njegova mjesta.«