Poglavlje 27

Nastavak Jobova govora: On govori o sebi i o bezbožnicima

¹Nato nastavi Job svoj govor ovako:

²»Tako da je živ Bog, koji mi oduze moje pravo, Svemogući, koji mi zagorča život!

³Dok je još moj dah u meni, i duh Božji dok me oživljava,

⁴ne će moje usne govoriti ništa krivo, niti će moj jezik lagati.

⁵Daleko neka je od mene da vam dadem pravo; dok ne preminem, ja ne tajim svoje nedužnosti.

⁶Čvrsto stojim uz svoju pravednost i ne ostavljam je; moje srce ne kori nijednoga mojega dana.

⁷Neprijatelju mojemu neka bude kao zlikovcu, mojemu protivniku kao bezbožniku!

⁸Jer kakvo je nadanje bezbožniku kad Bog odreže i iščupa njegovu dušu?

⁹Hoće li Bog čuti njegov jauk kad nevolja navali na njega?

¹⁰Može li se radovati Svemogućemu i pozivati se na Boga u svako vrijeme?

¹¹Želim vas poučiti o djelovanju Božjemu; ne ću kriti što Bog određuje.

¹²Eto, vi ste ipak svi to iskusili, pa zašto se nadate uludo.

¹³To je dio zlikovcu kod Boga, i to je nasilnicima baština koju imaju od Svemogućega:

¹⁴Ako mu se množe sinovi, to je za mač; njegovi potomci nemaju da bi se nasitili.

¹⁵Koji ostanu iza njega, pograbi ih pomor u grob; njegove udovice ne drže tugovanja.

¹⁶Ako i nagomila srebra kao praha i nakupi sebi haljina kao blata:

¹⁷ostavi ih na stranu, ali ih odjene pravednik, i srebro razdijele među sobom pobožnici.

¹⁸On je sagradio sebi kuću kao moljac, kao kolibicu što je načini poljar.

¹⁹Bogat legne da bi spavao, posljednji put; ali otvori li opet oči, sve je iščeznulo.

²⁰Strahote prašume prođu preko njega kao poplava, preko noći odnese ga vihor.

²¹Podigne ga istočni vjetar: on ide – i odnese ga s mjesta njegova.

²²Bez milosrđa gađa ga Bog; mora bježati od njegove ruke.

²³Plješću rukama nad njim i zvižde za njim s njegova mjesta.«