Prijetnja i kazna

¹»Ako se vraćaš, Izraele«, veli Gospodin, »vrati se k meni! Ako mi ukloniš s očiju te idolske gadove, ne ćeš ostati bez domovine. ²I kuneš li se: Tako da je živ Gospodin! – pošteno, istinito i pravo, onda će se neznabošci blagoslivljati u njemu i njime će se dičiti. ³Jer ovako veli Gospodin ljudima u Judi i u Jeruzalemu: Izorite sebi krčevinu i ne sijte u trnje! ⁴Obrežite se Gospodinu i skinite okrajak sa svojega srca, o, vi ljudi Judini, stanovnici Jeruzalema! Inače će buknuti kao oganj moj gnjev i razgorit će se – i nitko ga neće moći ugasiti – zbog zloće vaših djela. ⁵Objavite u Judi! Oglasite u Jeruzalemu! Trubite u trubu po zemlji! Vičite iz puna grla: Skupite se! Moramo poći u tvrde gradove. ⁶Zamahnite zastavama prema Sionu! Bježite! Ne stajte! Jer šaljem zlo sa sjevera i silno razorenje. ⁷Iz svoje guštare diže se lav, davitelj se naroda otresa, ostavlja svoj ležaj, da tvoju zemlju učini pustinjom. Gradovi će tvoji biti opustošeni i bez ljudi. ⁸Zato se zamotajte u žalobne haljine! Plačite i ridajte: Gospodnji žestok gnjev ne odvraća se od nas. ⁹U onaj dan, veli Gospodin, ne znaju se snaći ni kralj ni knezovi. Svećenike obuzima užas, i proroke hvata groza. ¹⁰Govore: Ah, moćni Gospodine! Doista, ti si ovaj narod i Jeruzalem gorko prevario viješću: Imat ćete spasenje! A sada nam ide mač na život! ¹¹U ono vrijeme govori se o tom narodu i o Jeruzalemu: Vruć vjetar s pustinjskih visina udari na kćer, moj narod, ne da provije ni da pročisti. ¹²Silan mi vihor dolazi u službu. I ja sam onaj koji im izriče osudu. ¹³Gle, podiže se kao oblak! Kao vihor šume su neprijateljska kola! Brže od orlova lete konji! Teško nama, propadosmo! ¹⁴Operi svoje srce od zloće, Jeruzaleme, tako ćeš se spasiti! Dokle će još u tvojim grudima biti grješni naumi? ¹⁵Čuj samo! Glas iz Dana! Glasnik nesreće od Efrajimovih gora: ¹⁶Javite plemenima, oglasite Jeruzalemu: Opsadnici dolaze iz daleke zemlje i podižu poziv na boj protiv Judinih gradova. ¹⁷Kao poljski čuvari postavljaju se oko njega jer ustade na me«, veli Gospodin. ¹⁸»Tvoj ti život i djela to donesoše. Kriva je tvoja zloća što ti je gorko, što ti steže srce.« ¹⁹»Grudi moje, grudi moje! Previjam se u boli! Puca mi srce! Buči mi nutrina – ne mogu zamuknuti. Čuješ glas trube, srce moje! Čuješ bojnu viku! ²⁰Pustošenje na pustošenje, glasi vijest, opustošena je sva zemlja! U čas su razoreni moji šatori, u tren moj stan! ²¹Dokad moram gledati zastave, dokad moram slušati glas trube?« ²²»Ah, zaluđen je moj narod! Ne htjedoše ništa znati o meni. Luda su djeca, bez razboritosti; mudri su samo da čine zlo, a dobro činiti ne znaju.« ²³Gledam zemlju – i gle: samo pustinja i pomutnja! Gledam k nebu – svjetlost je njegova iščeznula! ²⁴Gledam brda – i gle: ona se tresu! Svi su humovi zadrhtali! ²⁵Gledam – i gle: nema više čovjeka! Sve su nebeske ptice odletjele! ²⁶Gledam – i gle: plodna zemlja leži pusta! Razoreni su svi njezini gradovi od Gospodina, od žestine njegova gnjeva. ²⁷Jer ovako govori Gospodin: »Sva zemlja mora postati pustinja! – Ali ne ću je sasvim uništiti. – ²⁸Nad tim se zemlja zamotava u žalost, i nebo u tamu. Zato sam očitovao svoje namjere; ne kajem se! Ne ću to pustiti!« ²⁹Pred uzvikom: »Konjanici i strijelci!« bježe svi gradovi. Kriju se ljudi u guštarama. Penju se na stijene. Svaki je grad ostavljen. Nitko više ne stanuje u njima. ³⁰A ti, opustošena, što tada činiš? Ako se i odijevaš u grimizno odijelo, ako se i kitiš zlatnim nakitom, ako i laštiš sebi oči – uzalud se praviš lijepom. Siti su te milosnici, rade ti o glavi. ³¹Ah, čujem viku kao žene u bolima, tjeskobne vapaje, kao žene koja prvi put rađa: glas sionske kćeri koja jeca. Ona slama ruke: »Teško meni! Ubojicama pripada moj život!«