Ludost idolopoklonstva

¹Čujte riječ koju vam govori Gospodin, kućo Izraelova! Ovako veli Gospodin: ²»Ne privikavajte se na običaje neznabožaca i ne bojte se nebeskih znakova! Jer ih se samo neznabošci plaše. ³Uredbe su naroda sama tlapnja. Idolski je lik samo iz drveta, što se siječe u šumi sjekirom, djelo umjetnikove ruke. ⁴On ga ukrasi srebrom i zlatom. Klincima i čekićima utvrdi ga, da se ne pomiče. ⁵Idoli su kao strašilo u polju. Ne mogu govoriti. Treba ih nositi jer ne mogu ići. Ne bojte ih se; ne mogu naškoditi. Ali nije u njihovoj moći ni činiti dobro.« ⁶Nema tebi jednaka, Gospodine! Velik si. Veliko je tvoje ime zbog tvoje moći. ⁷Tko da se ne boji tebe, kralju naroda! Jest, tebi to pripada. Jer među svim mudracima narodâ i u svim njihovim kraljevstvima nema tebi jednaka. ⁸Svi su ludi i bezumni. Sav nauk o ništavnim idolima glasi: Drvo, ⁹kovano srebro što se donosi iz Taršiša, zlato iz Ofira, djelo je umjetnika i ruku zlatara; modri i crveni grimiz je njihova odjeća. Sve je djelo umjetnika. ¹⁰A Gospodin je pravi Bog, živi Bog i vječni kralj. Od njegove srdžbe zadršće zemlja. Narodi ne podnose njegova gnjeva. ¹¹Ovako ćete o njima reći: »Bogovi koji nisu stvorili neba i zemlje, iščeznut će sa zemlje i pod nebom.« ¹²On je stvorio zemlju svojom snagom, on je utemeljio cijeli svijet svojom mudrošću, on je razastro nebo svojim razumom. ¹³Kad zaori njegov glas, zašušte vode na nebu. On vodi oblake s krajeva zemlje, baca munje s daždem, izvodi vihor iz njegovih odaja. ¹⁴Luđak je svaki onaj koji to ne shvaća. Stidjeti se mora svaki umjetnik svojega livenoga lika. Jer je prijevara njegov liveni lik; nema duha u njemu. ¹⁵Oni su tlapnje, stvari smiješne. U vrijeme njihove kazne njima je kraj. ¹⁶Ali Jakovljev dio nije kao oni, nego je on Stvoritelj svega, i Izrael je pleme koje je njegovo. »Gospodin nad vojskama« njegovo je ime. ¹⁷Digni sa zemlje svoj zavežljaj, ti koja sjediš u opsjednutom gradu! ¹⁸Jer ovako veli Gospodin: »Gle, ja ću ovaj put izbaciti kao praćkom stanovnike ove zemlje i povesti ih u nevolju, da me nađu.« ¹⁹»Teško meni od moje rane! Neizlječiv je moj udarac. Ali mislim: To je moje tijelo, podnijet ću ga! ²⁰Šator je moj razoren, sva je užad mojega šatora pokidana, djeca su moja otišla, otišla su. Nitko više ne razape mojega šatora i ne diže moje zavjese. ²¹Bili su ludi pastiri. Nisu ništa pitali za Gospodina. Tako nisu imali uspjeha: stado se njihovo sasvim raspršilo.« ²²Čuj! Vijest! Približava se silna vreva iz sjeverne zemlje, da pretvori Judine gradove u pustinju, u stan čagljeva! ²³Znam, Gospodine: sudbina čovjeka nije u njegovoj ruci. Nikomu nije dano da odredi svoj korak na stazi života. ²⁴Opominji me, dakle, Gospodine, ali samo u blagosti, ne u gnjevu, da me ne uništiš! ²⁵Izlij svoj gnjev na narode koji te ne poznaju, na plemena koja ne zazivaju tvojega imena! Jer progutaše Jakova, pojedoše ga i proždriješe, i njegove livade učiniše pustinjom.