Mojsijev hvalospjev

¹Tada zapjeva Mojsije sa sinovima Izraelovim u hvalu Gospodinu ovu pjesmu. Pjevali su ovako: »Pjevat ću Gospodinu jer je veoma silan; konja i konjanika baci u more! ²Bog je jakost moja i pjesma moja jer mi postade spasitelj! To je Bog moj, zato ću ga slaviti! Bog oca mojega, zato ću ga veličati! ³Jak je u boju Gospodin, ime mu je Gospodin! ⁴Kola faraonova i vojsku njegovu pobaca u more. Cvijet boraca njegovih utonu u Crvenom moru. ⁵Valovi ih pokriše; kao kamen propadoše u dubinu. ⁶Desnica tvoja, Gospodine, silna je jakošću. Desnica tvoja, Gospodine, satrla je neprijatelja! ⁷Puninom veličanstva svojega oborio si protivnike. Pustio si gnjev svoj, proždro ih je kao slamu! ⁸Od tvojega daha nabujaše vode visoko. Kao nasip stadoše valovi, stvrdnuše se valovi u moru. ⁹Neprijatelj tad pomisli: Potjerat ću ih, stići ću ih, razdijelit ću plijen. Nasitit će ih pohota moja. Trgnut ću mač svoj, uništit će ih ruka moja! ¹⁰Ti dahnu dahom svojim i more ih proguta. Kao olovo utonuše u vodi silovitoj! ¹¹Tko je od bogova kao ti, Gospodine? Tko je kao ti, tako sjajan u divnom veličanstvu? Tako strahovit u djelima slavnim, čudesa su djela tvoja! ¹²Ti si samo pružio desnicu svoju i ona je već proždrla zemlju! ¹³Milošću svojom vodio si narod što si ga oslobodio. Vodio si ga jakošću svojom u sveti stan svoj. ¹⁴Čuše to narodi i zadrhtaše. Muka spopade stanovnike filistejske. ¹⁵Knezovi se edomski prestrašiše, jeza spopade vođe moapske. Svi se stanovnici kanaanski uplašiše. ¹⁶Strah i trepet spopade ih; od jakosti ruke tvoje kamenom se okameniše. Tako prođe, o Gospodine, narod tvoj. Tako prođe narod tvoj, što si ga zadobio. ¹⁷Ti ga odvede i zasadi na gori, koja je svojina tvoja, na mjestu što si ga, Gospodine, stvorio za stan sebi, u svetištu što su ga, Gospodine, gradile ruke tvoje. ¹⁸Gospodin je kralj u vjekove i dovijeka!« ¹⁹Kad naime faraonovi konji, kola i sprege uđoše u more, povrati Gospodin na njih morske vode, a sinovi Izraelovi prijeđoše po suhu posred mora. ²⁰Tada uze proročica Mirjam, sestra Aronova, bubanj u ruku i sve žene joj se pridružiše s bubnjevima i u kolu. ²¹Mirjam im je započinjala pjesmu: »Pjevajte Gospodinu jer je silan: konje i konjanike pobaca u more!« ²²Mojsije podiže sinove Izraelove od Crvenoga mora. I odoše dalje u pustinju Šur. Putovali su tri dana kroz pustinju, a ne nađoše vode. ²³Kada dođoše u Maru, ne mogoše piti vode u Mari, jer je bila gorka. Zato se prozva Mara. ²⁴Narod je mrmljao protiv Mojsija i govorio: »Što ćemo piti?« ²⁵I on zavapi Gospodinu, i Gospodin mu pokaza drvo. Kad ga baci u vodu, postade voda slatka. Ondje mu dade zakon i pravo, i ondje ga stavi na kušnju. ²⁶On reče: »Ako doista budeš rado slušao glas Gospodina, Boga svojega, i ako budeš činio što je pravo u njegovim očima, i ako se pokoriš njegovim zapovijedima i ispuniš sve njegove uredbe, onda nijednu od onih bolesti što sam ih bio oborio na Egipat ne ću pustiti na tebe. Štoviše ja, Gospodin, bit ću tvoj spasitelj.« ²⁷Nato dođoše u Elim. Tu je bilo dvanaest izvora i sedamdeset palmi. Tu se utaboriše kraj vode.