Ezekijina bolest i ozdravljenje

¹U ono vrijeme Ezekija se smrtno razbolje. Prorok Izaija, Amosov sin, dođe k njemu i reče mu: »Ovako veli Gospodin: Uredi svoju kuću jer ćeš umrijeti i ne ćeš više ozdraviti!« ²Tada okrenu Ezekija svoje lice k zidu i upravi Gospodinu ovu molitvu: ³»Ah, Gospodine, spomeni se da sam hodio pred tobom u vjernosti i s nepodijeljenim srcem i da sam činio što je tebi ugodno!« I udari Ezekija u glasan plač. ⁴Tada dođe Gospodnja riječ Izaiji: ⁵»Idi, reci Ezekiji: Ovako veli Gospodin, Bog Davida, tvoga djeda: Čuo sam tvoju molitvu, vidio tvoje suze. I evo, dodat ću ti vijeku petnaest godina. ⁶I izbavit ću tebe i ovaj grad iz ruku asirskoga kralja, i branit ću ovaj grad. ⁷Ovo neka ti bude znak od Gospodina, da će Gospodin ispuniti svoje obećanje što ga je dao! ⁸Evo, ja ću vratiti sjenu po stupnjevima, po kojima je sišla na Ahazovu sunčaniku, za deset stupnjeva.« Tada se vrati sunce za deset stupnjeva po stupnjevima po kojima je bilo sišlo. ⁹Pjesma Ezekije, kralja Judina, kad je bio bolestan i opet ozdravio od svoje bolesti. ¹⁰»Ja sam mislio: usred svoga života moram stupiti na vrata svijeta mrtvih, da mi se uzme ostatak mojih godina. ¹¹Mislio sam: Ne smijem više gledati Gospodina, Gospodina u zemlji živih. Ne ću više vidjeti čovjeka kod stanovnikâ na svijetu. ¹²Stan se moj razvaljuje, odnosi se od mene kao pastirski šator. Kao tkalac savio sam svoj život: on me odsijeca od osnutka. Prije nego još dan bude noć, činiš mi kraj. ¹³Mirno sam izdržao do jutra. Kao lav satire on sve moje kosti. Prije nego još dan bude noć, činiš mi kraj. ¹⁴Kao lastavica, kao ždral tugovao sam, gukao sam kao golubica. Mutno su gledale moje oči prema gore. ¹⁵U tjeskobi sam, Svemogući! Olakšaj mi! Što da još govorim? On mi je to navijestio. On je to i izveo: Trebam mirno proživjeti sve svoje godine unatoč gorkosti svoje duše. ¹⁶U tom se živi, Svemogući, u tom je svemu život mojega duha. Ti ćeš me opet ojačati i sačuvati u životu. ¹⁷Eto, na spasenje postao mi je gorki jad. Sačuvao si moj život od uništenja i propasti. Jer si bacio iza svojih leđa sve moje grijehe. ¹⁸Jer te ne slavi carstvo mrtvih. Ne hvali te smrt. Koji silaze u jamu, ne nadaju se tvojoj vjernosti. ¹⁹Ne, samo živi, živi te slavi kao ja danas. Otac javlja djeci tvoju vjernost. ²⁰Gospodin me bio spreman spasiti. Zato udarajmo u žice svekolike dane svojega života u Gospodnjem hramu!« ²¹Onda zapovjedi Izaija neka uzmu grudu suhih smokava i neka je stave na otok, da opet ozdravi. ²²Ezekija upita: »Koji je znak za to da ću opet moći otići u Gospodnju kuću?«