Proroštvo protiv Babilona

¹Osuda nad Babilonom koju je Izaija, Amosov sin, primio u viđenju. ²Podignite zastavu na goletnoj gori! Vičite im iza glasa! Mašite rukom, neka uđu na vrata silnika! ³»Ja sam sam zapovjedio svojim posvećenima, pozvao sam na sud svojega gnjeva također svoje junake, koji se ponosno raduju.« ⁴Čuj viku na gorama kao od mnogoga naroda! Čuj buku od kraljevstavâ, od skupljenih naroda! Gospodin nad vojskama pregledava vojsku. ⁵Dolaze iz daleke zemlje, s kraja neba: Gospodin i oruđa njegove srdžbe, da pohara svu zemlju. ⁶Jaučite, jer je blizu Gospodnji dan! Dolazi kao munja od Svemogućega. ⁷Zato malakšu sve ruke, očajava svako čovječje srce. ⁸Oni su smeteni. Grčevi ih i bolovi napadaju. Svijaju se kao žena rodilja. Jedan se koči na drugoga. Od plamenoga rumenila žare se njihova lica. ⁹Evo, Gospodnji dan dolazi, bez milosrđa, pun jarosti i gnjeva, da obrati zemlju u pustoš, da grješnike na njoj uništi. ¹⁰Zvijezde nebeske i zvjezdane prilike zaustavljaju svjetlost. Sunce se mrači kad izlazi, i mjesec ne blista više u svom sjaju. ¹¹»Pohađam na svijetu zloću, na bezbožnicima njihovo bezakonje. Ukidam razmetanje oholih, obaram ponos silnih. ¹²Činim rjeđima ljude nego zlato, rjeđima smrtnike nego ofirsko zlato. ¹³Zato puštam da se nebo potrese. Zemlja se pokreće sa svoga mjesta od jarosti Gospodina nad vojskama, u dan kad se raspali njegov gnjev. ¹⁴Kao preplašene srne, kao ovce koje nitko ne sabire, tako hrle dalje, svaki k svojemu narodu. Svaki bježi k svojoj kući. ¹⁵Koga se god stigne, biva usmrćen. Tko se god uhvati, pada od mača. ¹⁶Djeca bivaju razmrskana na njihove oči, kuće oplijenjene, žene osramoćene. ¹⁷Evo, ja podižem na njih Medijce, koji ne mare za srebro, koji se ne obraduju zlatu. ¹⁸Njihovi lukovi obaraju mladiće. S plodom u utrobi nemaju milosrđa. Njihovo oko nema smilovanja prema djeci. ¹⁹Babilonu, uresu kraljevstava, ponosnome sjaju Kaldejaca, dogodit će se kao Sodomi i Gomori kad ih je Bog razrušio iz temelja. ²⁰Ne će više biti naseljen dovijeka, niti nastanjen od koljena do koljena. Ne će Arapin razapeti šator i tamo sjedati. ²¹Tamo prebivaju pustinjske životinje. Sove napunjaju kuće. Stanuju nojevi. Aveti sad tamo plešu. ²²Hijene zavijaju u palačama, čagljevi u dvorima veselja. Blizu je njegov kraj. Ne protežu se njegovi dani.«