Joab miri Abšaloma s Davidom

¹Kad Joab, Sarvijin sin, opazi da se je srce kraljevo opet obratilo k Abšalomu, ²posla Joab u Tekou i dade otamo dozvati lukavu ženu. On je zamoli: »Napravi se, kao da si u žalosti, odjeni žalobne haljine i nemoj se namazati uljem, nego se ponašaj kao žena koja odavna žali za mrtvim! ³Odi tako kralju i govori mu tako i tako!« I Joab stavi riječi u njezina usta. ⁴Žena Tekoanka ode kralju, baci se na zemlju ničice na svoje lice, pokloni mu se i zamoli: »Pomozi, kralju!« ⁵Kad je kralj upita: »Što želiš?«, ona odgovori: »Ah, udovica sam, umro mi je muž. ⁶Tvoja je sluškinja imala dva sina. Posvađaše se u polju. Nikoga nije bilo da ih rastavi pa jedan udari drugoga i ubije ga. ⁷Sada se digla sva obitelj na tvoju sluškinju i zahtijeva: Daj bratoubojicu, da ga pogubimo za život njegova brata, kojega je ubio, i da tako istrijebimo nasljednika! Tako hoće ugasiti iskru koja mi je ostala, i mojemu mužu, da ne ostane ni imena ni potomstva zemlji.« ⁸Kralj reče: »Idi kući! Ja ću zapovjediti za te.« ⁹A žena Tekoanka odvrati kralju: »Na meni, moj gospodaru i kralju, i na mojoj obitelji leži krivnja. Kralja i njegovo prijestolje ne pogađa odgovornost.« ¹⁰Nato odgovori kralj: »Ako tko nešto od tebe želi, dovedi ga k meni! Ne će te se više dotaći!« ¹¹Ona nastavi: »Neka se zakune kralj pred Gospodinom, svojim Bogom, da krvni osvetnik ne će počiniti zlo i da ne će ubiti mojega sina!« On obeća: »Tako živ bio Gospodin! Tvojemu sinu ne će ni jedna dlaka pasti s glave.« ¹²A žena zamoli: »Smije li tvoja sluškinja još jednu riječ uputiti gospodaru kralju?« On reče: »Govori!« ¹³Tada reče žena: »Zašto snuješ isto protiv naroda Božjega? Kad je kralj tako govorio, onda kao da je kriv što ne pušta da se vrati njegov prognani sin. ¹⁴Jer mi moramo doduše umrijeti i bit ćemo kao voda što se prolije na zemlju i više se ne može skupiti. Ali Bog ne grabi dušu, nego ozbiljno pomišlja o tome da prognani ne ostane od njega prognan. ¹⁵Razlog zbog kojega dođoh da to kažem gospodaru kralju, bio je taj što me uplašiše ljudi. Zato pomisli tvoja sluškinja: Moram ipak jednom govoriti s kraljem. Možda kralj ispuni molbu svoje sluškinje, ¹⁶jer će kralj poslušati mene i izbaviti svoju sluškinju iz ruke čovjeka koji hoće mene i mog sina istrijebiti iz nasljedstva Božjega. ¹⁷Zato pomisli tvoja sluškinja: Riječ mojega gospodara i kralja bit će mi na umirenje, jer je moj gospodar i kralj kao anđeo Božji, ta sluša dobro i zlo. Gospodin, Bog tvoj, neka bude s tobom!« ¹⁸Nato kralj odvrati ženi: »Nemoj tajiti od mene ono što ću te pitati!« Žena zamoli: »Moj gospodar i kralj neka samo govori!« ¹⁹Tada upita kralj: »Da nije ruka Joabova u igri u vezi s ovom stvari?« Žena odgovori: »Tako živ bio, moj gospodaru i kralju, ne može se ni nadesno ni nalijevo od svega što kaza moj gospodar i kralj! Jest, tvoj sluga Joab zapovjedio mi je. On je tvojoj sluškinji stavio u usta sve ove riječi. ²⁰Da stvari da drugo lice, sluga je tvoj Joab tako učinio. Ali je moj gospodar tako mudar kao anđeo Božji. On zna sve što biva na zemlji.« ²¹Potom reče kralj Joabu: »Pa eto, ispunjavam tvoju molbu. Idi i dovedi mladića, Abšaloma!« ²²Joab se baci licem na zemlju, pokloni se i čestita kralju. Tada povika Joab: »Danas je tvoj sluga vidio da je kod tebe, moj gospodaru i kralju, u milosti, jer je kralj ispunio molbu svojega sluge.« ²³Joab se podiže, ode u Gešur i dovede natrag u Jeruzalem Abšaloma. ²⁴A kralj zapovjedi: »Neka ide u svoj stan i neka mi ne dolazi na oči!« I povuče se Abšalom u svoj stan i ne pojavi se nikada pred kraljem. ²⁵U svemu Izraelu nije bilo čovjeka kojega su zbog njegove ljepote toliko hvalili kao Abšaloma. Od pete do tjemena nije bilo na njemu mane. ²⁶Kad bi sebi dao odrezati kosu – a dao bi je odrezati poslije svake godine; postala bi mu naime previše teška tako da ju je morao dati odrezati – bila je njegova kosa na glavi dvjesta šekela po kraljevskoj težini. ²⁷Tri se sina rodiše Abšalomu i jedna kći po imenu Tamara. Ona je bila vrlo lijepa žena. ²⁸Abšalom proboravi dvije godine u Jeruzalemu, a da ne vidje kraljeva lica. ²⁹Tada posla Abšalom po Joaba, da ga pošalje kralju. Ali on ne htjede poći k njemu. Kad posla po drugi put, ne htjede opet doći. ³⁰I Abšalom zapovjedi svojim slugama: »Znate da Joab ima njivu pokraj moje i da je na njoj ječam. Idite i zapalite je!« I zapališe Abšalomove sluge onu njivu. ³¹Sada se Joab podiže, ode k Abšalomu u kuću i upita ga: »Zašto tvoje sluge zapališe moju njivu?« ³²Abšalom odvrati Joabu: »Eto, slao sam k tebi i poručio ti: Dođi ovamo, htio bih te poslati kralju, da ga upitaš: Zašto sam se vratio iz Gešura? Bilo bi za me bolje da sam još ondje. A sada bih htio stupiti pred kralja. Ako ima kakva krivnja na meni, neka me pogubi!« ³³I ode Joab kralju i pripovjedi mu što je i kako je. On dade dozvati Abšaloma. Kad je bio došao kralju, baci se pred kraljem na svoje lice na zemlju ničice, i kralj poljubi Abšaloma.