¹Kad je Jošafat bio postao veoma bogat i moćan, sprijatelji se s Ahabom. ²Poslije nekoliko godina ode k Ahabu u Samariju. Ahab zakla za njega i njegove ljude mnogo ovaca i volova. Pritom ga nagovori da pođe s njim protiv Ramota Gileada. ³I kad Ahab, kralj Izraelov, upita Jošafata, kralja Judina: »Hoćeš li poći sa mnom protiv Ramota Gileada?«, odgovori mu: »Što ti hoćeš, hoću i ja; moja vojska, tvoja je vojska. Poći ću s tobom u boj.« ⁴A Jošafat da Izraelovu kralju ovaj savjet: »Upitaj ipak prije Gospodina!« ⁵I tako kralj Izraelov dade sabrati proroke, četiri stotine ljudi, i upita ih: »Hoću li poći u rat protiv Ramota Gileada ili da se toga okanim?« Oni odgovoriše: »Pođi, jer će ga Gospodin dati u ruke kraljeve!« ⁶A Jošafat upita: »Ima li ovdje još koji Gospodnji prorok da ga upitamo?« ⁷Izraelov kralj odvrati Jošafatu: »Ima još jedan preko kojega bismo mogli upitati Gospodina. Ali ja ga ne mogu podnositi jer mi nikada ne proriče dobro, nego samo zlo: to je Mihej, Jimlin sin.« A Jošafat odgovori: »Neka kralj ne govori tako!« ⁸I Izraelov kralj dozva jednoga dvoranina i zapovjedi mu: »Brže dovedi Miheja, Jimlina sina!« ⁹Uto su sjedili Izraelov kralj i Jošafat, Judin kralj, svaki na svojem prijestolju u kraljevskim haljinama na trgu kod samarijskih vrata i svi su proroci prorokovali pred njima. ¹⁰Sidkija, Kenaanin sin, napravio je sebi željezne rogove i vikao je: »Ovako govori Gospodin: Tako ćeš probosti Aramejce dok ih ne uništiš!«. ¹¹Svi drugi proroci prorokovali su isto tako: »Pođi samo na Ramot Gilead! Uspjet ćeš. Gospodin će ga dati u ruke kralju.« ¹²Poslanik, koji je bio otišao da dovede Miheja, reče mu: »Pazi dobro, proroci su kralju jednoglasno obećali sreću. Pa i ti kao svaki od njih prorokuj i navješćuj sreću!« ¹³Miheja odvrati: »Tako živ bio Gospodin, samo što mi nadahne Gospodin, to ću navijestiti.« ¹⁴Kad je došao kralju, upita ga kralj: »Miheju, hoćemo li poći u rat na Ramot Gilead ili da se toga okanimo?« On odgovori: »Pođite! Imat ćete sreću. Oni će vam se dati u ruke.« ¹⁵A kralj mu odvrati: »Koliko ću te puta zaklinjati da mi samo čistu istinu navijestiš u Gospodnje ime?« ¹⁶Tada on reče: »Vidim sav narod Izraelov razasut po brdima, kao ovce koje nemaju pastira. Gospodin reče: Oni nemaju Gospodara; zato neka se svaki vrati kući u miru!« ¹⁷Tada reče Izraelov kralj Jošafatu: »Nisam li ti rekao da mi on ne prorokuje sreću, nego samo zlo?« ¹⁸A onaj nastavi: »Zato čuj Gospodnju riječ: Vidjeh Gospodina gdje sjedi na svojem prijestolju, a sva nebeska vojska stoji mu s desne i s lijeve strane. ¹⁹I Gospodin upita: Tko će zaludjeti Ahaba, Izraelova kralja, da pođe na vojsku i da padne pred Ramotom Gileadom? Jedan odvrati ovo, drugi ono. ²⁰Napokon iziđe jedan duh, stade pred Gospodina i reče: Ja ću ga zaludjeti. Gospodin ga upita: Kako? ²¹Odgovori: Poći ću tamo i postat ću lažljiv duh u ustima svih njegovih proroka. Tada on reče: Možeš ga zaludjeti. Tebi će to poći za rukom. Idi, učini tako! ²²I tako je, eto, Gospodin stavio lažljiva duha u usta svim tvojim prorocima. Jer je Gospodin zaključio zlo po te.« ²³Tada pristupi Sidkija, Kenaanin sin, i udari Miheja po obrazu i reče: »Kako je otišao Gospodnji duh od mene da govori tebi?« ²⁴Mihej odvrati: »Doznat ćeš to u onaj dan kad budeš morao bježati iz jedne sobe u drugu, da se sakriješ.« ²⁵Potom zapovjedi Izraelov kralj: »Uhvatite Miheja, odvedite ga ka gradskom zapovjedniku Amonu i kraljeviću Joašu ²⁶i javite: Ovako zapovijeda kralj: Bacite tog čovjeka u tamnicu i držite ga samo na vodi i kruhu, dok se ne vratim čitav i zdrav!« ²⁷Mihej odgovori: »Ako se ti zaista vratiš čitav i zdrav, onda Gospodin nije govorio preko mene.« Još reče: »Čujte to, svi narodi!« ²⁸I tako iziđoše Izraelov kralj i Jošafat, Judin kralj, protiv Ramota Gileada. ²⁹A Izraelov kralj reče Jošafatu: »Ja ću su preodjenuti i tako poći u boj. Ti samo zadrži svoje haljine!« Tako se preodjene Izraelov kralj i pođoše u boj. ³⁰A aramejski kralj bio je zapovjedio zapovjednicima svojih ratnih kola ovo: »Ne borite se ni sa kim, bio malen ili velik, nego samo s Izraelovim kraljem!« ³¹I kad zapovjednici ratnih kola ugledaše Jošafata, pomisliše: »To može samo biti Izraelov kralj«, i oboriše se na njega. A Jošafat povika. I Gospodin mu pomogne, i odvrati ih Bog od njega. ³²Čim zapovjednici ratnih kola vidješe da to nije Izraelov kralj, odstupiše od njega. ³³A jedan momak onako nagonski odapne svoj luk i pogodi Izraelova kralja tamo gdje se pričvršćuje oklop. Tada ovaj zapovijedi svojemu vozaču: »Okreni i izvedi me iz boja, jer sam ranjen!« ³⁴Ali je boj onoga dana bio sve žešći, i tako je kralj morao izdržati uspravno stojeći u kolima nasuprot Aramejcima do navečer. O sunčanom zalasku umre.