Djela 20 — Biblija Šarić

Pavlov put u Makedoniju i Grčku

¹Nakon što se stišala buna, dozva Pavao učenike i osokolivši ih, oprosti se od njih, i zaputi se u Makedoniju. ²I kad je prošao one krajeve i osokolio ih mnogim riječima, dođe u Grčku. ³Proboravio je tamo tri mjeseca. Kad je htio otploviti u Siriju, stadoše mu Židovi raditi o glavi te se odluči vratiti preko Makedonije. ⁴Pratili su ga Sopater Pirov iz Bereje, Aristarh, Sekund iz Soluna, Gaj iz Derbe, Timotej, Tihik, i Trofim iz Azije. ⁵Oni odoše naprijed i čekali su nas u Troadi. ⁶A mi otplovismo poslije dana beskvasnih kruhova iz Filipâ, dođosmo k njima u Troadu za pet dana, i ondje ostadosmo sedam dana.

Lomljenje kruha noću u Troadi

⁷Prvog dana u tjednu, kad se sabrasmo kako bismo lomili kruh, govorio im je Pavao, jer je namjeravao otputovati sutradan i produljio je govor do ponoći. ⁸I bile su mnoge svjetiljke u gornjoj sobi, gdje smo se bili sabrali. ⁹A sjedio je na prozoru jedan mladić po imenu Eutih, kojega je nadvladao tvrdi san; i kad je Pavao dugo govorio, nagnu se on u snu i pade s trećega kata, i digoše ga mrtva. ¹⁰A Pavao, sišavši, nagnuo se nad njim, i zagrlivši ga, rekao je: »Ne uznemirujte se, jer je njegova duša u njemu!« ¹¹Onda je uzašao, razlomio kruh i blagovao. Govorio je još dugo, sve do zore, i onda je otputovao. ¹²A mladića dovedoše živa, i utješiše se ne malo.

Od Troade do Mileta

¹³A mi, ušavši u lađu, otplovismo u As da odande uzmemo Pavla, jer je bio tako odredio, odlučivši sam putovati kopnom. ¹⁴I kad se sastade s nama u Asu, uzesmo ga i dođosmo u Mitilenu. ¹⁵I otamo, otplovivši, dođosmo sutradan prema Hiju, a drugi dan pristadosmo u Samu i sutradan dođosmo u Milet, ¹⁶jer je Pavao odlučio mimoići Efez, da se ne bi zadržao u Aziji; htio je, ako mu bude moguće, biti na Pedesetnicu u Jeruzalemu.

Pavlov oproštajni govor starješinama Efeza

¹⁷A iz Mileta posla u Efez i dozva starješine Crkve. ¹⁸I kad dođoše k njemu, reče im: »Vi znate, od prvoga dana kad dođoh u Aziju, kako sam stalno bio s vama, ¹⁹služeći Gospodinu sa svom poniznošću i sa suzama, usred kušnja koje me snađoše od židovskih zasjeda. ²⁰Nisam ništa propustio kazati što je korisno, nego sam javno i po kućama učio, ²¹zaklinjući Židove i Grke da se obrate Bogu i vjeruju u Gospodina našeg Isusa Krista. ²²I sada evo Duh me veže te idem u Jeruzalem ne znajući što će mi se u njemu dogoditi, ²³osim što mi Duh Sveti po svim gradovima svjedoči da me u Jeruzalemu čekaju okovi i nevolje. ²⁴Ali ja ne marim za svoj život, samo da završim svoju trku i službu koju primih od Gospodina Isusa, da posvjedočim evanđelje Božje milosti. ²⁵I evo sad znam da više ne ćete vidjeti mojega lica, vi svi među koje sam dolazio propovijedajući Kraljevstvo. ²⁶Zato vam svjedočim na današnji dan da sam čist od krvi sviju; ²⁷jer nisam propustio naviještati vam sav Božji naum. ²⁸Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi predstojnicima, da upravljate Božjom Crkvom koju je stekao svojom krvlju. ²⁹Ja znam da će poslije moga odlaska ući među vas grabežljivi vuci koji ne će štedjeti stada. ³⁰I između vas samih ustat će muškarci koji će govoriti iskrivljen nauk, da povuku učenike za sobom. ³¹Zato bdijte sjećajući se da tri godine noću i danju nisam prestajao sa suzama opominjati svakoga od vas. ³²Sada vas preporučujem Bogu i riječi njegove milosti. Ona može izgrađivati i davati baštinu među svima posvećenima. ³³Srebra, zlata ili ruha nisam poželio ni od koga. ³⁴Sami znate da su za potrebe moje i onih koji su bili sa mnom priskrbljivale ove ruke. ³⁵Stalno sam vam pokazivao da se tako valja truditi i zauzimati za nemoćne i sjećati se riječi Gospodina Isusa, jer on reče: Mnogo je blaženije davati, negoli primati.« ³⁶I kad je to rekao, kleče na koljena i pomoli se sa svima njima. ³⁷A svi udariše u velik plač; popadaše Pavlu oko vrata i cjelivali su ga, ³⁸ožalošćeni najviše zbog riječi koju reče, da više ne će vidjeti njegova lica. I otpratiše ga na lađu.