Nastavak Božjega govora

¹Znaš li vrijeme kad se divokoze koze? Vidiš li kad se košute legu? ²Brojiš li mjesece, dokle nose? Znaš li vrijeme kada se legu? ³Savijaju se i mlade legu; lako se opraštaju od svojih bolova. ⁴Kozlići su njihovi jaki i rastu vani, odu i više se ne vraćaju. ⁵Tko je dao slobodu divljemu magarcu, tko je razvezao remene tomu divljaku, ⁶kojemu dadoh pustinju za kuću i slanu pustoš za stan? ⁷On se smije gradskoj vrevi, ne sluša vike gorčina; ⁸gorama prolazi i pase; nanjuši svaku zelen. ⁹Hoće li ti dragovoljno služiti divlji bik i noćivati na tvojim jaslama? ¹⁰Možeš li divljega bika užem prisiliti u brazde? Hoće li povlačiti brazde za tobom? ¹¹Možeš li se osloniti na nj, jer mu je snaga tako silna? Ostavljaš li njemu svoj posao? ¹²Misliš li da će ti on dovesti ljetinu i na tvoje je gumno složiti? ¹³Noj pokreće živo krila, kao da su i perje rode; ¹⁴a on povjeri svoja jaja zemlji, pusti ih da se griju na pijesku; ¹⁵nije ga briga hoće li ih noga pogaziti ili ih divlja zvijer razbiti. ¹⁶Tvrdo postupa s mladima, kao da nisu njegovi; ne brine se je li mu trud uzaludan. ¹⁷Jer mu Bog nije udijelio mudrosti, nije mu dao nimalo razboritosti. ¹⁸Ali kad se nakostriješen digne, smije se konju i konjaniku. ¹⁹Jesi li ti dao konju snagu, jesi li mu ukrasio vrat grivom? ²⁰Hoćeš li ga uplašiti kao skakavca? Njegovo krasno dahtanje – kako je strašno! ²¹Kopa zemlju, veseo je od snage, nasrće na oružje; ²²ruga se strahu, ne plaši se i ne uzmiče ispred mača. ²³Zvekće nad njim tobolac, sijeva koplje i sulica. ²⁴On ljutito topoće i kopa zemlju, i ne zadrži ga kad zatrubi bojna truba. ²⁵Svaki put kad zatrubi, on zahrže: »Ih-ih-ih!« Izdaleka već nanjuši boj, gromki glas vođâ, bojnu viku. ²⁶Poleti li po tvojoj mudrosti jastreb, raširi li svoja krila na jug? ²⁷Diže li se po tvojoj uputi visoko orao, da svoje gnijezdo vrh timora vije? ²⁸Na stijeni ima svoje gnijezdo, svoj vidik na strmoj vrleti. ²⁹Otamo proviruje na hranu, daleko mu vide oči. ³⁰Ptići njegovi srču krv; gdje strvine leže, oni su ondje.