Kako je jadan čovječji život
1Čovjek, od žene rođen, kratka je života, sit briga;
2procvate kao cvijet, uvene, bježi kao sjena i ne ostaje.
3I na takve otvaraš svoje oči? I mene još vodiš na sud sa sobom?
4Tko bi mogao iz kruga nečistih doći čist? Nitko!
5Pa kad su točno izmjereni njegovi dani, i broj njegovih mjeseca u tebe je; kad si mu postavio granice preko kojih ne može prijeći,
6onda se odvrati od njega, da počine, dok se ne obraduje svom danu kao nadničar!
7Jer za drvo ima nadanja; ako se i posiječe, opet će potjerati, i ne će biti bez mladica.
8Ako i ostari u zemlji njegovo korijenje, i u prahu izumre njegov panj,
9ima li samo vlage, opet propupa i pusti grane kao mlada biljka.
10A umre čovjek, i nema ga više; premine čovjek, gdje će tada?
11Oteče voda iz mora, rijeka opadne i usahne!
12Čovjek kad legne, ne diže se više; dok nestane neba, nitko se više ne probudi; iz svojega sna ne prene se nitko.
13O, da me hoćeš u podzemnom svijetu sakriti i skloniti me dok se ne slegne tvoj gnjev; i da mi daš rok i onda me se spomeneš!
14Je li umro čovjek, hoće li opet živjeti? Sve dane svoje službe čekao bih dok mi dođe izmjena.
15Ti me pozovi i ja ću se odazvati; djelo svojih ruku neka ti požanju!
16Jer tada ćeš brojiti moje korake. Nemoj na moj grijeh onda paziti!
17Zapečaćen bi u vreći moj prijestup, ti bi mi oprostio moju krivnju.
18Ali kao što gora padne i raspadne se, i kao što se stijena odvali s mjesta;
19kao što voda rastire kamenje, i povodanj odnosi zemaljski prah, tako ti čovječju nadu obraćaš u ništa,
20činiš jednako silu na njemu, i on odlazi; iznakaziš mu lice, onda ga otpustiš.
21Jesu li njegova djeca u časti, on ne zna za to; jesu li u sramoti, on ne pazi na njih.
22On samo osjeća muku svog tijela i duša njegova u njemu tuguje.
