Kako je jadan čovječji život

¹Čovjek, od žene rođen, kratka je života, sit briga; ²procvate kao cvijet, uvene, bježi kao sjena i ne ostaje. ³I na takve otvaraš svoje oči? I mene još vodiš na sud sa sobom? ⁴Tko bi mogao iz kruga nečistih doći čist? Nitko! ⁵Pa kad su točno izmjereni njegovi dani, i broj njegovih mjeseca u tebe je; kad si mu postavio granice preko kojih ne može prijeći, ⁶onda se odvrati od njega, da počine, dok se ne obraduje svom danu kao nadničar! ⁷Jer za drvo ima nadanja; ako se i posiječe, opet će potjerati, i ne će biti bez mladica. ⁸Ako i ostari u zemlji njegovo korijenje, i u prahu izumre njegov panj, ⁹ima li samo vlage, opet propupa i pusti grane kao mlada biljka. ¹⁰A umre čovjek, i nema ga više; premine čovjek, gdje će tada? ¹¹Oteče voda iz mora, rijeka opadne i usahne! ¹²Čovjek kad legne, ne diže se više; dok nestane neba, nitko se više ne probudi; iz svojega sna ne prene se nitko. ¹³O, da me hoćeš u podzemnom svijetu sakriti i skloniti me dok se ne slegne tvoj gnjev; i da mi daš rok i onda me se spomeneš! ¹⁴Je li umro čovjek, hoće li opet živjeti? Sve dane svoje službe čekao bih dok mi dođe izmjena. ¹⁵Ti me pozovi i ja ću se odazvati; djelo svojih ruku neka ti požanju! ¹⁶Jer tada ćeš brojiti moje korake. Nemoj na moj grijeh onda paziti! ¹⁷Zapečaćen bi u vreći moj prijestup, ti bi mi oprostio moju krivnju. ¹⁸Ali kao što gora padne i raspadne se, i kao što se stijena odvali s mjesta; ¹⁹kao što voda rastire kamenje, i povodanj odnosi zemaljski prah, tako ti čovječju nadu obraćaš u ništa, ²⁰činiš jednako silu na njemu, i on odlazi; iznakaziš mu lice, onda ga otpustiš. ²¹Jesu li njegova djeca u časti, on ne zna za to; jesu li u sramoti, on ne pazi na njih. ²²On samo osjeća muku svog tijela i duša njegova u njemu tuguje.