Job ne zna zašto trpi

¹Dodijao mi je život; zato ću pustiti od sebe svoju tužbu; govorit ću u gorkosti svoje duše. ²Velim Bogu: Nemoj me osuditi; kaži mi zašto se ljutiš na me? ³Ili, je li ti od koristi da činiš silom, da zabacuješ djelo svojih ruku, a zao um bezbožnika da zakriljuješ? ⁴Jesu li u tebe tjelesne oči ili vidiš kao što ljudi vide? ⁵Jesu li tvoji dani kao dani čovječji, jesu li tvoje godine kao vijek smrtnikâ ⁶te istražuješ moju krivnju i ispituješ moj grijeh. ⁷A ipak znaš da sam nedužan, i nema nikoga tko bi izbavio iz tvoje ruke. ⁸Tvoje su me ruke napravile i načinile. Zar da me sada ideš uništiti? ⁹Spomeni se da si me kao od kala napravio, pa zar ćeš me opet u prah stjerati? ¹⁰Nisi li me kao mlijeko slio i dao da se kao sir zgusnem. ¹¹Onda me zaodjenuo mesom i kožom i spleo me kostima i žilama? ¹²I dao si mi život pun milosti, i briga je tvoja zaštitila moj duh. ¹³A sakrio si to u svome srcu, ali znam da je u tebi. ¹⁴Ako sam zgriješio, opazio si me i nisi mi oprostio krivnje. ¹⁵Ako sam skrivio, teško meni! Ako li sam pravedan, ne smijem podići svoje glave, nasićen sramotom, napojen nevoljom. ¹⁶I ako se podignem, goniš me kao lava i opet strahote činiš na meni. ¹⁷Pozivaš nove svjedoke protiv mene i puštaš još više svoj gnjev na me; jednako nove čete izlaze u boj protiv mene. ¹⁸Što si me izvadio iz majčina krila? O, da sam umro prije nego me ugledalo oko! ¹⁹Bio bih tada kao da nikada nisam bio: iz majčina krila u grob odnesen! ²⁰Kako je stisnuto vrijeme mojega života, pa odstupi od mene! Htio bih još malo biti veseo, ²¹prije nego odem bez povratka u zemlju tamne smrtne sjene, ²²u zemlju kao ponoć mračnu, punu smrtne sjene i pomutnje, gdje je svjetlo kao najdublja tmina.