Prvorođenci su Bogu posvećeni

¹Gospodin zapovjedi Mojsiju: ²»Posveti mi sve prvorođeno! Sve što u sinova Izraelovih, kod čovjeka i stoke, najprije dođe iz materina krila, meni pripada.« ³I Mojsije reče narodu: »Spomenite se ovoga dana u koji izađoste iz Egipta, iz kuće ropstva! Rukom vas jakom Gospodin izvede odanle. Zato se ne smije ništa jesti s kvascem. ⁴Danas, u mjesecu abibu, izlazite. ⁵I kad te Gospodin uvede u zemlju Kanaanaca, Hetita, Amorejaca, Hivijaca i Jebusejaca, za koju se je zakleo tvojim očevima da će ti je dati, u zemlju u kojoj teče mlijeko i med, onda obdržavaj taj običaj u ovom mjesecu! ⁶Sedam dana jedi beskvasan kruh, a sedmi dan neka bude u čast Gospodinu svečana svetkovina! ⁷Samo beskvasno neka se jede sedam dana, i ništa kvasno ne smije se u tebe vidjeti. I ne smije se naći u tebe nikakav kvasac u cijelom tvome području! ⁸A svojemu sinu moraš kazati u taj dan ovo: Zbog onoga što mi učini Gospodin kad sam izlazio iz Egipta, ovo se čini. ⁹I neka ti to bude kao znak na tvojoj ruci i kao spomen na čelu, da Gospodnji zakon uvijek bude u tvojim ustima! Jer te rukom jakom izvede Gospodin iz Egipta. ¹⁰Zato izvršavaj ovu zapovijed od godine do godine u određeno vrijeme! ¹¹I kad te uvede Gospodin u zemlju Kanaanaca, kao što se je zakleo tebi i tvojim očevima, i kad ti je dade, ¹²tada posveti Gospodinu sve što god je prvorođeno! I svako prvo od tvoje stoke, ako je muško, pripada Gospodinu. ¹³A svako prvo magare prvina otkupi janjetom ili, ako ga ne ćeš otkupiti, slomi mu šiju! Nadalje, kod svoje djece moraš otkupiti svakoga muškog prvorođenca. ¹⁴Ako te onda jednoga dana upita tvoj sin: Što ovo znači?, odgovori mu: Rukom jakom izvede nas Gospodin iz Egipta, iz kuće ropstva. ¹⁵Kad nas ne htjede faraon pustiti da odemo, pobi Gospodin sve prvorođence u egipatskoj zemlji, od čovječjega prvorođenca do prvenca stoke. Zato žrtvujem Gospodinu sve što je prvorođeno, ako je muško, i otkupim svakoga prvorođenca svojih sinova. ¹⁶I neka ti to bude kao znak na tvojoj ruci, kao spomen na čelu, da nas rukom jakom izvede Gospodin iz Egipta!«

Stup od oblaka i stup od ognja

¹⁷I kad faraon pusti narod da ode, ne odvede ih Bog putem prema filistejskoj zemlji, makar bi to bio najbliži put. Jer pomisli Bog da bi se narod mogao pokajati kad bi se morao boriti, pa se opet vratiti u Egipat. ¹⁸Zato dade Bog odvesti narod putem prema pustinji na Crvenom moru. Izraelovi sinovi iz egipatske zemlje odoše opremljeni za boj. ¹⁹Mojsije uze sa sobom Josipove kosti. Josip je naime bio svečano zakleo Izraelove sinove: »Kad vas Bog milostivo pohodi, onda uzmite sa sobom moje kosti odavle!« ²⁰Tako se digoše od Sukota i utaboriše se u Etamu, na kraju pustinje. ²¹A Gospodin je išao pred njima, danju u stupu od oblaka, da im pokazuje put, a noću u stupu od ognja, da im svijetli, da bi mogli putovati danju i noću. ²²Nije se uklanjao ispred naroda stup od oblaka danju ni stup od ognja noću.