Isus uskrisuje Lazara

¹A bio je jedan bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i njezine sestre Marte. ²A Marija, kojoj je brat Lazar bolovao, bila je ona što pomaza Gospodina mirisavim uljem i obrisa njegove noge svojom kosom. ³Tada mu poručiše njegove sestre: »Gospodine, evo bolestan je onaj koga ljubiš.« ⁴Kad je to Isus čuo, reče: »Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« ⁵A Isus je ljubio Martu i njezinu sestru i Lazara. ⁶Kad je dakle čuo da je bolestan, ostade još dva dana u mjestu gdje je bio. ⁷Tek tada reče svojim učenicima: »Hajdemo opet u Judeju!« ⁸Učenici mu odvratiše: »Učitelju, sad su Židovi tražili da te kamenuju, pa opet putuješ onamo?« ⁹Isus odvrati: »Nije li dvanaest sati u danu? Tko danju ide, ne spotiče se, jer vidi svjetlost ovoga svijeta. ¹⁰A tko ide noću, spotiče se, jer mu nedostaje svjetlost.« ¹¹Tako reče. Onda nastavi: »Lazar, naš prijatelj, spava. Ali idem probuditi ga od sna.« ¹²Učenici mu odvratiše: »Gospodine, ako spava, ozdravit će.« ¹³Isus im je govorio o njegovoj smrti, a oni su mislili da govori o dubokom snu. ¹⁴Tada im Isus kaza otvoreno: »Lazar je umro, ¹⁵i radujem se zbog vas što nisam bio ondje, da vjerujete. Nego pođimo k njemu!« ¹⁶Onda Toma, koji se zove Blizanac, reče suučenicima: »Hajdemo i mi, da umremo s njim!« ¹⁷Kad dođe Isus, ustanovi da je Lazar već četiri dana u grobu. ¹⁸Betanija je bila blizu Jeruzalema, oko petnaest stadija udaljena od njega. ¹⁹I mnogi od Židova bili su došli k Marti i Mariji da ih tješe zbog njihova brata. ²⁰Kad je Marta čula da dolazi Isus, izađe mu ususret. A Marija je sjedila kod kuće. ²¹Onda reče Marta Isusu: »Gospodine, da si ti bio ovdje, ne bi umro moj brat. ²²Ali i sad znam, što god zaišteš od Boga, da će ti Bog dati.« ²³Isus joj reče: »Brat će tvoj uskrsnuti.« ²⁴Marta mu odvrati: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću u posljednji dan.« ²⁵Isus joj reče: »Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. ²⁶I nijedan koji živi i vjeruje u mene, ne će umrijeti dovijeka. Vjeruješ li to?« ²⁷Ona mu odgovori: »Da, Gospodine, ja vjerujem da si ti Mesija, Sin Božji koji dolazi na ovaj svijet.« ²⁸I kad to reče, ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj tiho: »Učitelj je ovdje i zove te.« ²⁹Jedva je ona to čula, ustade brzo i ode k njemu. ³⁰Isus, naime, nije još bio došao u selo, nego se je još nalazio na onom mjestu gdje ga je bila susrela Marta. ³¹Kad Židovi što su bili kod nje u kući vidješe gdje Marija brzo ustade i izađe, pođoše za njom; jer su mislili da ide na grob naricati. ³²Čim Marija dođe na mjesto gdje je bio Isus, i kad ga vidje, pade do njegovih nogu i reče mu: »Gospodine, da si ti bio ovdje, ne bi umro moj brat.« ³³Kad Isus vidje gdje ona plače i gdje plaču Židovi što su bili došli s njom, u duhu se potrese i uzruja. ³⁴I upita: »Gdje ste ga položili?« Odvratiše mu: »Gospodine, dođi i vidi!« ³⁵Navrle Isusu suze. ³⁶Tada rekoše Židovi: »Vidite kako ga je ljubio!« ³⁷A neki od njih rekoše: »Zar nije mogao on, koji otvori oči slijepcu, učiniti da ovaj ne umre?« ³⁸Opet duboko potresen dođe Isus na grob. Bila je pećina, i kamen je ležao na njoj. ³⁹Isus zapovjedi: »Odvalite kamen!« Marta, sestra pokojnoga, odvrati mu: »Gospodine, već zaudara, jer već leži četiri dana.« ⁴⁰Isus joj reče: »Ne rekoh li ti: Ako vjeruješ, vidjet ćeš slavu Božju?« ⁴¹Tada odvališe kamen. Isus podiže oči i reče: »Oče, zahvaljujem ti što si me uslišio. ⁴²Ja sam, istina, znao da me vazda uslišavaš. Ali rekoh zbog mnoštva koje ovdje stoji da vjeruju da si me ti poslao.« ⁴³Poslije tih riječi povika jakim glasom: »Lazare, izađi van!« ⁴⁴I odmah izađe pokojnik, ovijen povojima po rukama i nogama, i lice mu povezano ručnikom. Isus im reče: »Razvežite ga i pustite da ide!« ⁴⁵Mnogi Židovi što su bili došli k Mariji i vidjeli što učini Isus, povjerovali su u njega. ⁴⁶A neki od njih odoše k farizejima i kazaše im što učini Isus. ⁴⁷Tada svećenički glavari i farizeji sazvaše Veliko vijeće i rekoše: »Što da činimo, jer ovaj čovjek čini mnoga čudesa? ⁴⁸Ako ga ostavimo tako, svi će povjerovati u njega, i doći će Rimljani i uzet će nam zemlju i narod.« ⁴⁹A jedan od njih, Kajfa, koji je one godine bio veliki svećenik, odvrati im: »Vi ne znate ništa, ⁵⁰i ne mislite da je bolje za vas da jedan čovjek umre za narod, negoli da sav narod propadne.« ⁵¹A ovo ne reče sam od sebe, nego kao veliki svećenik one godine proreče da Isus treba umrijeti za narod. ⁵²I ne samo za narod, nego da i razasutu Božju djecu skupi u jedno. ⁵³Od toga dakle dana nakanili su ubiti ga. ⁵⁴Zato se Isus nije više kretao javno među Židovima, nego otamo ode u kraj blizu pustinje, u grad po imenu Efrajim. Ondje je boravio s učenicima.

Pomazanje u Betaniji

⁵⁵A bio je blizu židovski Vazam. Mnogi iz onoga kraja uziđoše u Jeruzalem prije Vazma da se očiste. ⁵⁶Tada su tražili Isusa; i dok su zajedno stajali u Hramu, govorili su među sobom: »Što mislite? Ne će li doći na blagdan?« ⁵⁷A svećenički glavari i farizeji bili su izdali zapovijed: ako tko dozna gdje je, neka javi da ga uhvate.