Djela 27 — Biblija Šarić

Pavao na lađi za Rim

¹Kad bi odlučeno da otplovimo u Italiju, predadoše Pavla i druge neke sužnje satniku, po imenu Juliju, od careve čete. ²Nakon što smo se ukrcali na adramitski brod koji je trebao ploviti u azijska mjesta, otisnusmo se; a s nama je bio Aristarh, Makedonac iz Soluna. ³I drugi dan doplovismo u Sidon. Kako je Julije čovječno postupao prema Pavlu, dopustio mu je da pohodi prijatelje i da se oni brinu za njega. ⁴Nakon što smo isplovili otamo, plovili smo uz Cipar, jer su vjetrovi bili protivni. ⁵I preplovivši cilicijsku i pamfilijsku pučinu, dođosmo u Miru Licijsku. ⁶Ondje je satnik našao aleksandrijsku lađu koja je plovila u Italiju te nas premjestio na nju. ⁷Plovili smo mnogo dana sporo i jedva stigli do Knida, jer nas je spriječio vjetar. Tako doplovismo pod Kretu kod Salmone. ⁸I s mukom ploveći uz obalu, dođosmo na jedno mjesto koje se zove Dobra Pristaništa, u čijoj je blizini grad Lasej. ⁹Nakon što prođe mnogo vremena, i kad je već plovidba bila sa strahom, jer je i post već bio prošao, opominjao ih je Pavao ¹⁰govoreći im: »Ljudi, vidim da će plovidba biti s mukom i znatnom štetom ne samo za tovar i lađu nego i za naš život.« ¹¹Satnik je međutim imao više povjerenja u kormilara i gospodara lađe negoli u Pavlove riječi. ¹²A kako luka nije bila pogodna za zimovanje, većina je smatrala da je bolje otploviti otamo i nekako doći do Feniksa, kretske luke što gleda prema jugozapadu i sjeverozapadu te ondje prezimiti.

Oluja na moru

¹³Kad je blago zapuhao južnjak, mislili su da mogu sigurno izvesti svoju namjeru, i digavši sidro, otplovili su duž Krete. ¹⁴Ali nedugo zatim udari s otoka buran vjetar koji se zove sjeveroistočnjak. ¹⁵Kad zahvati lađu koja se nije mogla opirati vjetru, predadosmo je valovima, i oni nas ponesoše. ¹⁶Prolazeći pokraj jednoga otoka, koji se zove Kauda, jedva smo mogli dohvatiti čamac. ¹⁷I izvukavši ga, upotrijebiše pomagala i podvezaše lađu; a bojeći se da ne udare na Sirtu, spustiše jedra, i tako se plovilo dalje. ¹⁸Kako nas je bacala silna bura, sutradan stadoše izbacivati tovar. ¹⁹I treći dan svojim rukama izbaciše brodsku opremu. ²⁰A kad se ni sunce ni zvijezde za mnogo dana ne pokazaše, i bura je svejednako navaljivala, ugasila nam se svaka nada da ćemo se spasiti. ²¹Već dugo nitko nije ništa jeo. Onda Pavao stade među njih i reče: »Ljudi, trebalo je poslušati mene i ne otiskivati se od Krete; tada ne biste imali ove muke i štete. ²²A sad vas bodrim da budete hrabri, jer nitko od vas ne će stradati osim lađe. ²³Jer ove noći stade preda me anđeo Boga čiji jesam i kome služim ²⁴govoreći: Ne boj se, Pavle! Valja ti doći pred cara. I evo ti darova Bog sve koji plove s tobom. ²⁵Zato, ljudi, ne bojte se, jer vjerujem Bogu da će tako biti kao što mi je rečeno. ²⁶Ali nam valja udariti na neki otok.«

Pavao i suputnici spašeni u brodolomu

²⁷A kad bi četrnaesta noć, a mi o ponoći plovili po Jadranu, pomisliše mornari da se primiču nekakvom kopnu. ²⁸Baciše olovnicu i nađoše dvadeset hvati dubine; i prošavši malo, nađoše petnaest hvati. ²⁹I bojeći se da ne udarimo na grebene, bacili su s krme četiri sidra, pa su željno čekali svanuće. ³⁰Ali kad su mornari pokušali pobjeći s lađe te počeli spuštati čamac u more, izgovarajući se kao da hoće s pramca spustiti sidra, ³¹reče Pavao satniku i vojnicima: »Ako ovi ne ostanu na lađi, vi se ne možete spasiti.« ³²Tada vojnici presjekoše užad na čamcu i spustiše ga te pade u more. ³³I kad stade svitati, molio je Pavao sve da jedu, govoreći: »Četrnaesti je dan danas kako čekate bez jela, ništa ne okusivši. ³⁴Zato vas molim da jedete, jer je to za vaše zdravlje. A nijednome od vas dlaka s glave ne će pasti.« ³⁵I rekavši to uze kruh, i dade hvalu Bogu pred svima, i razlomivši stade jesti. ³⁶Onda se svi ohrabriše i stadoše jesti. ³⁷A bilo nas je u lađi svega dvjesta i sedamdeset i šest osoba. ³⁸Nakon što su se najeli, olakšaše lađu izbacivši pšenicu u more. ³⁹Kad se razdanilo, mornari nisu prepoznali zemlju, ali su ugledali nekakav zaljev s obalom u koji su odlučili zavesti lađu, ako bude moguće. ⁴⁰I podigavši sidra, ostave ih u moru, popuste užad kormila i raširivši prednje jedro prema vjetru, plovili su prema obali. ⁴¹A kad dođosmo kao na jedan jezik, gdje se more kao razdjeljuje, nasuka se lađa; i prednji kraj što se nasuka ostade tvrd i nepomičan, a krmu su razbijali silni valovi. ⁴²Vojnici su namjeravali poubijati sužnje, da koji ne ispliva i ne uteče. ⁴³Ali satnik, htijući spasiti Pavla, zabrani njihovu namjeru i zapovjedi onima koji znaju plivati neka poskaču prvi u vodu te izađu na kopno. ⁴⁴A ostali, jedni na daskama, a jedni na čemu od lađe. I tako izađoše svi živi na kopno.