Prorokova utjeha Jeruzalemu
1Skini sa sebe, Jeruzaleme, odjeću svoje žalosti i nevolje! Obuci sjajan ures, što ti ga daje Bog zauvijek! 2Ogrni se plaštem spasenja, od Boga! Stavi sebi na glavu sjajan vijenac Vječnoga! 3Jer cijeloj zemlji pod nebom pokazuje Bog tvoj sjaj. 4Bog ti daje zauvijek ime »Mir pravednosti« i »Sjaj straha Božjega«.
5Ustani, Jeruzaleme! Popni se na visinu i gledaj na istok! Gle, sabrana su tvoja djeca od sunčeva zapada do istoka na zapovijed Svetoga – raduju se što je Bog na njih pomislio. 6Otišli su pješke od tebe, tjerani od neprijateljâ, ali ih Bog vodi natrag k tebi, nošene kao na kraljevskim prijestoljima. 7Jer je Bog zapovjedio: raznijeti se moraju svaka visoka gora i vječni humovi, doline se moraju napuniti da bi zemlja bila ravna, da Izrael sigurno uđe pod Božjom slavom. 8I šume i svakojako mirisno drvo daju Izraelu sjenu na Božju zapovijed. 9Jer Bog sam prati Izraela. Pun je miline u svjetlu svoje slave, s milošću i s pravednošću koja je njegova.
